‘;
Dok Hrvati tradicionalno u ovo doba godine hrle na naš jug, a u zadnje vrijeme čak i na neke udaljenije i egzotičnije destinacije, mene je sredinom srpnja put odveo u Strasbourg, glavni grad francuske pokrajine Alsace, na samoj granici s Njemačkom, s kojom dijeli dobar dio povijesti i čiji se utjecaj snažno osjeti u jeziku, kulturi, arhitekturi i, naravno, hrani. I ne, nije bila vlastita odluka da tjedan dana ljeta provedem istražujući taj povijesno i kulturno bogat grad, već sam se ondje našla silom prilika (čitaj: poslom). Išla sam pratiti konstituirajuću sjednicu Europskog parlamenta, prvo zasjedanje eurozastupnika nakon izbora održanih u lipnju, koje se odvija u prepoznatljivoj zgradi Parlamenta ‘Louise Weiss‘ u Strasbourgu. Štoviše, nakon neizdrživih 35 stupnjeva u Zagrebu, put na deset stupnjeva ugodniji sjever meni i ostalim novinarima iz Hrvatske sasvim je dobro došao. Odlučila sam tako maksimalno iskoristiti svoj boravak, prikupljajući što je više moguće informacija tijekom prvog, ‘poslovnog‘ dijela dana, a zatim lutajući ulicama i trgovima stare gradske jezgre te uz kanale rijeke III, koja teče paralelno uz obližnju Rajnu, nerijetko do kasnih i temperaturno ugodnih večernjih sati.
Mjesečno seljakanje
Iako se većina europskih institucija nalazi u Bruxellesu, koji se zbog toga s pravom naziva prijestolnicom Europske unije, Strasbourg je zbog sjedišta Europskog parlamenta, Vijeća Europe i Europskog suda za ljudska prava druga prijestolnica, a treća je Luksemburg. Plenarna sjednica odvija se u Strasbourgu jednom na mjesec i iako se zove sjednica, zapravo je riječ o nizu rasprava, sastanaka i glasovanja koji traju cijeli jedan tjedan. Zato europarlamentarci iz svih 27 država članica EU-a, inače smješteni u Bruxellesu, jednom na mjesec putuju tih četiristotinjak kilometara jugoistočno na plenarnu sjednicu. Mnogo je bilo govora i priča o premještanju sjedišta Parlamenta iz Strasbourga u Bruxelles, upravo da bi se izbjegli nepotrebni troškovi putovanja zastupnika i svih drugih djelatnika, pa i seljakanje audiovizualne opreme za televizijske i radijske studije u zgradi Parlamenta.
Na kraju krajeva, tu su i ciljevi europskoga Zelenog plana o smanjenju štetnih emisija, uzrokovanih, između ostalog, i zračnim te cestovnim prometom. Međutim, budući da je Europski parlament mjesto gdje se donose odluke o najvažnijim direktivama, uredbama i aktima koje izravno utječu na živote čak 450 milijuna stanovnika svih članica EU-a, a svaki ga mjesec u vrijeme plenarne sjednice posjeti hrpa ljudi, što novinara, što drugih zaposlenika iz ureda svih članica (pri čemu najviše profitiraju hotelijeri, koji u tom razdoblju dignu cijene i do 50 posto), Francuzi se ne žele odreći svog dijela kolača koji time dobivaju. Preostale tri četvrtine mjeseca zgrada EP-a zjapi prazna, toliko da se to vidi i na uvenulim biljkama. Za sada ostaje ovako kako je uvršteno u EU ugovorima još od 1997. godine – službeno sjedište Parlamenta je u Strasbourgu, parlamentarni odbori sastaju se u Bruxellesu, a tajništvo Parlamenta, odnosno njegovo osoblje, službeno je smješteno u Luksemburgu. Čak se pokraj postojećega kompleksa zgrada EP-a u Strasbourgu gradi još jedna dodatna.
No prisutnost dijela Parlamenta u Strasbourgu može se povezati sa središnjom ulogom Francuske i Njemačke u EU-u i njegovu stvaranju. Tumači mi to Thaïs, prijateljica mog prijatelja Francuza s Erasmusa Lucasa, koja je odrasla u Strasbourgu.
– Naime, Strasbourg je bio simbol francusko-njemačke pomirbe nakon Drugoga svjetskog rata. Grad također predstavlja geografski strateški položaj između tokova, na raskrižju putova između Francuske, Njemačke i Švicarske. Europske institucije dio su kulture grada i uvelike pridonose njegovoj atraktivnosti. Osim utjecaja na tržište rada i gospodarstvo, potonje pridonosi međunarodnoj otvorenosti grada – objašnjava Thaïs.
Međutim, da nema Parlamenta, pitanje je bi li ikoga od nas životne okolnosti dovele do toga sedmog po veličini francuskoga grada. Osim što je poslovno i kulturno središte, Strasbourg je, naime, i studentski grad.
Mnogi restorani i kafići nude studentske popuste na određena jela i pića, a cijene su na većini mjesta tek malo skuplje od onoga što odnedavno, nakon vala inflacije, možemo vidjeti u Zagrebu i Hrvatskoj. Isto me tako rastužilo vidjeti, prema slobodnoj procjeni, da su cijene nekih namirnica u trgovinama tek neznatno više nego kod nas, a francuske su prosječne plaće znatno veće od naših. Higijenski ulošci su, na primjer, i jeftiniji nego kod nas, jer su francuski zastupnici još prije gotovo desetljeća izglasali smanjenje poreza na tampone i higijenske uloške s 20 na 5,5 posto. Upravo mi zato putovanja poput ovoga pomažu da ‘smjestim‘ Hrvatsku prema životnom standardu i otvori mi oči o našoj kupovnoj (ne)moći na koju smo se valjda već toliko navikli. No, hajde, nije baš sve tako sivo. Recimo, hrana je, koliko god da stajala, izvanredna. Glavna namirnica francuske kuhinje je, naravno, maslac, pa su nas ugodno iznenadile jednostavne tanke palačinke (franc. crêpes) s maslacem i šećerom.
Doći u Francusku i ne probati njihove croissante ili kušati čašu crnog vina smrtni je grijeh, a s guštom smo uživali i u slanim perecima (franc. bretzels), inače prepoznatljivima za obližnju njemačku pokrajinu Bavarsku. S obzirom na to da je Strasbourg tijekom povijesti više puta bio dio Njemačke, pereci su danas ostavština iz tog doba i može ih se naći na svakom koraku grada, baš kao i prave francuske macaronse. U Strasbourgu je neizostavan zalogaj tarte flambée, tanka ‘alzaška pizza‘ s vrhnjem, lukom i komadićima slanine. Od tradicionalnih jela probala sam još i cordon bleu, pohano meso punjeno šunkom i sirom, koje se ondje servira uz krumpir ili špecle (njem. Spätzlen) te umak od sira munstera. Čak imaju i svoju Elsass colu. Najviše od svega iznenadila sam se vidjevši da mnogi restorani na meniju imaju – puževe. Francuska je, naime, zemlja u kojoj se najviše na svijetu konzumiraju puževi – svaki stanovnik na godinu pojede šest puževa. Toliko ih je bilo i u mojoj porciji predjela. Okus? Kao mokra zemlja po kojoj su donedavno puzali. Ne ponovilo se.
Cijelu reportažu iz Strasbourga možete pročitati u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.