Kako postati kreativni genij? Jesu li Picasso i Mozart upotrebljavali nadljudsku inteligenciju za stvaranje svoje remek-djela? Koliko inteligentni trebate biti da biste postali uspješan poduzetnik? Koliko dobar i sofisticiran treba biti program obuke da bi se postigli vrhunski rezultati? Koliko savršeno promišljen treba biti program mršavljenja kako biste se doista riješili sala?
Ta su pitanja ugrađena u naše sustave uvjerenja i pokreću naša djela u mnogim fazama života. Često mislimo da razlozi zašto u nečemu nismo bili uspješni leže u činjenici da nismo otkrili pravu strategiju ili, još gore, zato jer nismo rođeni s odgovarajućim talentima. Možda je to istina. A, možda postoji još neispričana strana priče, kaže James Clear, pisac, poduzetnik, stručnjak za ponašanje, koji na stranicama Enterpreneura dokazuje da inteligencija nije u korelaciji s uspjehom.
Tko je u skupini ‘termita‘
Godine 1921. na Sveučilištu Stanfordu psihologu Lewisu Termanu palo je na pamet provesti istraživanje posve drugačije od bilo kojeg prije, tumači Clear. Terman je počeo tražiti tisuću najpametnijih učenika (prema IQ testu) u Kaliforniji između trećeg i osmog razreda. Nakon mnogo traženja i testiranja, Terman i njegov tim okupili su konačni uzorak 856 dječaka i 672 djevojčice, a djeca su kasnije postala poznata pod imenom ‘termiti‘. Počelo je testiranje djece u gotovo svim područjima; pratili su njihov IQ, analizirali koliko je knjiga svaki učenik imao u svojem domu, proučavali su njihovu medicinsku povijesti, životne navike… A to je bio tek početak.
Ono što je Termanovu studiju učinilo jedinstvenom činjenica je da je to bilo prvo longitudinalno istraživanje, što je značilo da je Terman pratio i testirao svoje ‘učenike-termite‘ godinama poslije. Studija, koja je sada slavna pod nazivom ‘Genetska studija genija‘, prikupljala je podatke učenika tijekom cijeloga njihova života. Terman je prikupio dodatne podatke; 1928., 1936., 1940., 1945., 1950. i 1955. godine. Nakon što je umro 1956. godine, njegovi kolege nastavili su praćenje ‘termita‘ 1960., 1972., 1977., 1982., i 1986. godine. Istraživanje započeto s najpametnijom skupinom djece u cijeloj Kaliforniji desetljećima kasnije otkrilo je istraživačima nešto vrlo zanimljivo ...
Teorija praga
Iznenađujuće otkriće proizašlo iz Termanove studije, dodaje Clear, najbolje je opisala Nancy Andreasen, liječnica i istraživačica kreativnost, a tvrdi: - Iako mnogi ljudi i dalje izjednačavaju inteligenciju s genijalnošću, ključni zaključak iz Termanove studije je da imati visok IQ nije isto što i biti vrlo kreativan. Naknadne studije drugih istraživača ojačale su Termanove zaključke, što je dovelo do kreiranja Teorije praga, koja drži da iznad određene razine inteligencija nema mnogo utjecaja na kreativnost: najkreativniji ljudi su prilično pametni, ali najčešće nisu i ne moraju biti jako pametni i inteligentni, barem ne u kontekstu onog što se mjeri konvencionalnim testovima inteligencije. IQ od 120, što znači da je netko jako pametan, ali ne prelazi prag iznimne, natprosječne inteligencije općenito se smatra dovoljnim za kreativnu genijalnosti.
Sad se opet možemo podsjetiti jednog od pitanja s početka: Jesu li Picasso i Mozart upotrebljavali nadljudsku inteligenciju za stvaranje svojih remek-djela?
Prema teoriji praga, ne nužno. Biti dio male skupine od jedan posto najinteligentnijih nije u korelaciji s iznimnom kreativnošću. Umjesto toga, tu je minimalni prag inteligencije koji morate imati da biste mogli kreativno promišljati i djelovati, a nakon toga sve se svodi na mnogo namjerne, fokusirane prakse, koju ponavljate i razvijate svoju paletu vještina.
Prevladavanje smetnji
Ako pogledate oko sebe, vidjet ćete da teorija praga vrijedi za mnoge stvari u životu. Uspjeh je rijetko kada samo jednostavna jednadžba koja se može svesti na to da treba mnogo raditi. Postoji, naime, minimalni, osnovni prag sposobnosti koje su vam nužne da razvijete gotovo bilo koje nastojanje.
Nakon toga, međutim, počinje se pokazivati razlika između onih koji su svoje ideje i sposobnosti upregnuli u akciju te onih koji su se dali omesti. Kada imate osnovno razumijevanja o tome što je ispravna stvar za učiniti, stvari se svode na to da tu stvar dosljedno činite i to čim češće. Jednom kad shvatite osnove, stvar se svodi na vaše navike.
Uzmimo za primjer vježbanje u teretani. Pretpostavimo da ste otkrili neki svoj minimalni prag i radite razumno učinkovite vježbe u razumno učinkovitoj formi, a zanemarimo detalje i specifičnosti. Nakon što ste prošli taj temeljni prag vaših fizičkih sposobnosti, ono što čini 95 posto razlike je sljedeće: Jeste li se došli pokazivati u teretani ili se posvetiti brojnim ponavljanjima nekolicine vježbi?
Ako pak govorimo o pisanju, jasno pod pretpostavkom da ste razumjeli temeljne principe pisanja i osnove gramatike, ono što određuje vašu sposobnost da pišete više i to radite bolje nego bilo što drugo, jest da pišete mnogo. Nakon što se dosegne prag pisanja pristojne rečenice, stvar koja vodi do uspjeha daljnje je pisanje.
Ili poduzetništvo: pod pretpostavkom da znate što je najvažnija metrika za vaše poslovanje, ono što čini najveću razliku jest vaša sposobnost da se fokusirate na taj metrički podatak svaki dan. Nakon što prijeđete osnovni prag i znate što treba raditi dalje, najvažnija stvar je i dalje raditi na tome, a ne baviti se nečim drugim.
Ako ste potpuno novi u nekom području, onda je moguće da još niste naučili dovoljno da prijeđete prag. Nije stvar u tome tko je inteligentniji i sposobniji, riječ je o prevladavanju smetnji i bavljenju onim za što znate da funkcionira i radi.