Mnogi manji i srednji poduzetnici često misle da mjesečnu naplatu i plaćanje troškova imaju ‘u glavi‘ i u pravilu ne planiraju dotok i odljev novca. To može biti pogubno za tvrtku, osobito u kriznim vremenima. Proračun pruža informacije menadžmentu kada će izdaci biti veći od primitaka, koliki su budući manjkovi te koji su izvori njihova pokrića
Upravljanje novcem dominantna je tema financijskog menadžmenta, osobito tijekom financijske krize. No briga za novac nije isključivo u domeni tog menadžmenta, premda u užem smislu upravo on snosi odgovornost za to. U širem smislu upravljanje novcem briga je ukupnog menadžmenta kompanije. Financijska i računovodstvena profesija razvijale su tehnike, modele i metode upravljanja novcem, koje su revidirane tijekom financijske krize te prilagođene nekim novim zahtjevima i tržišnim uvjetima. Jedna od osnovnih tehnika nužnih za upravljanje novcem i u stabilnim i kriznim vremenima jest priprema proračuna.
Proračun – obvezatan
Proračun je plan očekivanih primitaka i izdataka tvrtke za određeno razdoblje. On pokazuje efekte budućih poslovnih aktivnosti na novčane pozicije. U praksi su tjedni, a katkad i mjesečni, proračuni važni za planiranje i kontrolu primitaka i izdataka. Proračun pomaže i u izbjegavanju nepotrebnih viškova na žiro-računu. Također, pruža informacije menadžmentu kada će izdaci biti veći od primitaka, koliki su budući manjkovi te koji su izvori njihova pokrića. U takvoj situaciji menadžment se prije nego što dospiju plaćanja (za isplate plaća, dividendi, isplate dobavljačima, otplate kredita i slično) može financijski pripremiti kako bi imao novac na raspolaganju.
Banke kao vjerovnici posebno su zainteresirane za proračun jer tako provjeravaju mogućnosti zajmotražitelja glede povrata duga i plaćanja kamata. Pri ispunjavanju kreditnog zahtjeva sve više banaka traži od poslovnih subjekata procjenu budućih primitaka i izdataka, i to dok traje zajam. Proračun tvrtke trebao bi biti dodatno jamstvo bankama pri odlučivanju o plasmanima i njihovu razvrstavanju u rizične skupine.
Likvidnost ili zarada
Uz proračun kao osnovnu tehniku upravljanja novcem, postoji i više modela za to koji su posebno važni u kriznim vremenima. Oni se često fokusiraju na procjenu optimalnog salda.Pritom ti modeli omogućuju da se utvrdi racionalni omjer između držanja salda i utrživih vrijednosnih papira u uvjetima financijske krize. To se može i preformulirati: je li za tvrtku važnija likvidnost ili zarada, posebno zato što novac sam po sebi ne stvara zaradu, za razliku od ulaganja u vrijednosne papire. Pri utvrđivanju optimalnog salda treba razdvojiti oportunitetne troškove držanja previše novca (viškova) u odnosu na troškove držanja premalo novca (manjkova). Općepoznato je da je granična vrijednost likvidnosti jednaka graničnoj vrijednosti zarada na kratkoročnim utrživim vrijednosnim papirima. Ako poslovni subjekt odluči držati premalo novca (javljaju se manjkovi), tada će trebati prodati više utrživih vrijednosnih papira (npr. trezorskih zapisa) kako bi osigurao transakcijski saldo. U tom bi slučaju poslovni subjekt imao veće transakcijske troškove prodaje vrijednosnih papira nego da je imao veći saldo. Istodobno, u slučaju kada se drži premalo novca, više bi se zaradilo od kamata držanjem vrijednosnih papira. Transakcijski troškovi prodaje vrijednosnih papira bili bi manji ako bi se povećao saldo (novčani viškovi). Držanje prevelikog salda smanjilo bi transakcijske troškove prodaje utrživih vrijednosnih papira, ali istodobno bi se smanjile i zarade od kamata na utrživim vrijednosnim papirima.
Optimalni saldo
Za izračun optimalne veličine salda rabi se Baumolov model. Njegov je glavni nedostatak taj što polazi od ekonomske stabilnosti u kojoj su predvidivi primici i izdaci. Kako bi se unaprijedio taj model i uklonili njegovi nedostaci, razvijen je Miller-Orrov model. On se pak temelji na stohastičkoj osnovi, odnosno na vjerojatnosti. Naime, u tom modelu optimalna veličina salda ne ovisi samo o fiksnim troškovima transakcija s vrijednosnim papirima i oportunitetnim troškovima gubitka zarade (što je slučaj kod Baumolova modela), već i o stupnju vjerojatnosti fluktuacije stanja novca. U model je stoga uvedena varijanta dnevnih neto tokova novca. Bitna je razlika između ovih dvaju modela u tome što se prvi temelji na pretpostavci predvidivog toka, a drugi na vjerojatnom novčanom toku. Za upravljanje novčanim tokom u uvjetima financijske krize treba posebno razmotriti Miller-Orrov model.
Obrtni kapital
Imovina kompanije posljedica je transakcija s dioničarima, vjerovnicima ili iz profitabilnog poslovanja iz prijašnjih razdoblja. Novac se iskorištava za nabavu sirovina, postrojenja, usluga i slično. Kompanija plaća usluge, nabavljene sirovine i postrojenja, ali i naplaćuje za prodane proizvode, odmah u gotovini ili od prodaje na kredit.
Neto obrtni kapital razlika je između tekuće imovine i tekućih obveza te predstavlja dio kratkotrajne imovine koji se financira iz dugoročnih izvora, a na njegovu veličinu utječu sljedeće komponente bilance: zalihe sirovina i materijala, nedovršena proizvodnja i poluproizvodi, zalihe gotovih proizvoda, potraživanja od kupaca, novčani ekvivalenti i obveze dobavljačima te druge kratkoročne obveze. Menadžment bi trebao što manje novca držati u navedenim bilančnim komponentama. Naime, za novčani tok najpovoljnije je ako se zadržava plaćanje dobavljačima što je moguće dulje, dok bi zadržavanje zaliha u različitim fazama te potraživanje od kupaca trebalo svesti na minimum. Djelatnost kojom se određena tvrtka bavi također znatno utječe na model upravljanja neto obrtnim kapitalom. Stoga kada je riječ o trgovini, posebno o maloprodaji, relacije kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza drukčije su u odnosu na proizvodnju.
Slobodni novčani tok
U računovodstvenoj literaturi i praksi postoji više definicija i pristupa u izračunavanju slobodnoga novčanog toka. Svakako, svi pristupi u njegovu objavljivanju imaju ishodište u novčanom toku od poslovnih aktivnosti. Potreba objavljivanja informacija o slobodnom novčanom toku proizlazi iz točke 51. MRS-a 7, Izvještaj o novčanim tokovima, u kojoj se navodi: ‘Odvojeno objavljivanje novčanih tokova koji predstavljaju povećanja poslovne sposobnosti i novčanih tokova koji se zahtijevaju za održavanje poslovne sposobnosti je korisno, jer omogućuje korisnicima da utvrde je li subjekt odgovarajuće ulagao u održavanje svoje poslovne sposobnosti.‘ Na temelju te točke MRS-a 7, zahtijeva se objavljivanje slobodnog novčanog toka, što se može učiniti na dvije razine: novčani tok od poslovnih aktivnosti kojim se održava poslovna sposobnost (slobodni novčani tok 1) i novčani tok od poslovnih aktivnosti kojim se povećava poslovna sposobnost poslovnih subjekata (slobodni novčani tok 2).
Prva razina (SNT 1) pokazuje minimalni slobodni novčani tok kojim se održava postojeći kapacitet. Prema tom konceptu, iz novčanog toka od poslovnih aktivnosti treba nadoknaditi kapitalne izdatke za održavanje postojećeg kapaciteta. Najčešće se ovi kapitalni izdaci svode na amortizaciju kao osnovnu pretpostavku održavanja iste razine produktivnosti. Ovaj slobodni novčani tok pokazuje menadžmentu, investitorima i kreditorima koliko subjektu ostaje novčanog toka od poslovnih aktivnosti za dodatne investicije, servisiranje dugova i isplatu dividendi.
Druga razina slobodnoga novčanog toka pokazuje angažiranje novčanog toka od poslovnih aktivnosti za dodatna ulaganja ili povećanje investicija. On govori korisnicima koliko poslovnom subjektu ostaje od novčanog toka iz poslovnih aktivnosti za servisiranje dugova i isplatu dividendi.
Znak za rast ili pad dobiti
Rastući ‘slobodni novčani tok‘ obično označava početak povećanja zarada (neto dobiti). Ako je cijena dionica poslovnog subjekta niska, a raste SNT, može se brzo očekivati rast zarade i cijene dionica. Obrnuto, smanjenje SNT-a signalizira najavu problema. Nedostatan novčani tok izaziva probleme kao što su nelikvidnost (nesposobnost unovčenja) i insolventnost (nesposobnost plaćanja), čime se automatski ugrožava razvoj i rast subjekta.
Financijski analitičari često za potrebe investitora računaju i slobodni novčani tok po dionici, i to tako da se neto dobit uveća za nenovčane rashode te umanji za dividende i kapitalne izdatke. Nakon toga dobiveni se iznos podijeli s brojem glavnih dionica. Ovaj pokazatelj upućuje na sposobnost isplate dugova, plaćanja dividendi, otkupa dionica i daljnje mogućnosti rasta subjekta. Još veću analitičku vrijednost ima usporedba SNT/dionika i EPS-a (zarada po dionici).