Prije tri godine u ovo vrijeme mediji su vrvjeli dramatičnim naslovima vezanim uz namjeru Vlade da se plaćena polusatna stanka izbaci iz radnog vremena po uzoru na europsku praksu.
- Osmosatno radno vrijeme ne treba uključivati plaćenu pauzu, tvrdila je tadašnja ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović, a sindikati su odmah krenuli u obranu radnika u Hrvatskoj koji bi po takvoj izmjeni trebali raditi po 8,5 sati dnevno, a ionako rade 116,8 sati dulje od prosjeka EU-a. Osporavalo se i da je riječ o usklađivanju s direktivom EU budući da je Zakon o radu s tom direktivom usklađen tijekom pretpristupnih pregovora.
Iako se podigla velika prašina i ova tema se užegla, na kraju su sve to ostale ‘prazne prijetnje‘ ministarstva. Radno vrijeme je ostalo netaknuto, a stanke plaćene.
Međutim, svako toliko ponovno se otvori pitanje bi li trebalo intervenirati i ugasiti tu praksu polusatnog ‘besposličarenja‘ usred radnog vremena. Naravno, oni čiji bi politički poeni u sekundi izgorjeli pri izricanju takve izrazito nepopulističke mjere ne usude se iznositi takve blasfemične ideje javno, ali u sferama ekonomista i poslodavaca tema se ne tabuizira, već se o njoj vrlo otvoreno i često raspravlja.
Radni dan treba trajati 8,5 sati
Tako se toga dotaknuo i ugledni gospodarski novinar Ante Gavranović u prethodnom broju Lidera gdje je pisao o tome kako je rast minimalca poremetio odnose u plaćama zaposlenika.
[caption id="attachment_381073" align="aligncenter" width="750"]
Ante Gavranović[/caption]
"Jedno od pitanja koje poslodavci često postavljaju jest zašto hrvatski poslodavci plaćaju sedam i pol sati radnog dana (plaćena stanka), a većina europskih poslodavaca plaća osam sati. Naime, u Hrvatskoj je polusatna stanka dio radnih sati dana, a u ostatku Europe taj je dio zajamčeni odmor od rada unutar osam radnih sati. Kad se takva stvarnost stavi u formulu troška rada, jasno je zašto u nizu kalkulacija naša cijena rada postaje skuplja od one na nizu konkurentnih tržišta. U budućnosti ćemo morati zajedno (poslodavci i radnici) sagledati stvarnost iz aspekta minimalne plaće kao osnove za pokrivanje životnih potreba, ali i bruto cijene rada kao osnove za preživljavanje gospodarstva, pa i iz aspekta trajanja radnog dana i efektivnog rada, u čemu se moramo prilagoditi europskoj praksi koja definira osmosatni radni dan i polusatnu stanku u sklopu osam radnih sati, napisao je Gavranović i potaknuo ponovno raspravu o ovoj temi.
Međutim, malo je onih koji bi se složili s njime.
Plaćena stanka dio je naše tradicije
Savjetnik predsjednika HGK za radnu politiku i zapošljavanje Davorko Vidović kazao je za Lider kako nije čuo da netko ne plaća stanku ni da razmišlja o tome.
- Osobno mislim da u uvjetima kada se kao golemi problem pojavljuje nedostatak radnika bilo kakvo smanjivanje radnih prava nije uputno. Poslodavci sad brinu kako povećati plaću, povećati broj ugovora na neodređeno i osigurati dodatne benefite za radnike. Mislim da ne treba ukidati plaćenu stanku, to je dio naše tradicije i ne bi to trebalo mijenjati - smatra bivši ministar rada i socijalne skrbi koji podsjeća kako je upravo on skratio radni tjedan s 42 na 40 sati.
[caption id="attachment_330499" align="aligncenter" width="750"]
Davorko Vidović, Foto: Ratko Mavar/Lider[/caption]
Ne samo da ne razmišljaju o ukidanju pauze, dapače, poslodavci se žale jer bi željeli postići da se topli obrok za zaposlenike ne oporezuje te tako postane još dostupniji, dodaje.
- Stvari se radikalno mijenjaju na tržištu rada. Poslodavci muku muče kako zadržati zaposlene, pridobiti nove zaposlenike i to u vremenima kada u prosjeku 30 posto zaposlenika traži sporazumne raskide da odu raditi u Austriju i Njemačku. To je veliki problem. Otvaranje teme o ukidanju plaćene stanke i plašenje radnika može samo pogoršati cijelu tu situaciju - s negodovanjem je komentirao Vidović.
Oduševljenje prema temi nije bilo ni očekivano kada smo se obratili sindikatima. Na upit postoji li u Hrvatskoj poslodavac koji je poradi stanke produljio radno vrijeme svojih radnika na 8,5 sati iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske odgovorili su kako nisu upoznati s takvim poslodavcem, a još manje da postoji poslodavac koji svojim radnicima ne plaća dnevnu stanku. Prema zakonu svi moraju plaćati dnevnu stanku, decidirani su u SSSH.
Novi Zakon o radu?
Zakon o radu gospodarski je važan, ali i iznimno socijalno osjetljiv zakon, dodatno argumentiraju iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Podsjećaju da su izmjene ZOR-a 2014. omogućile smanjenje troškova prekovremenog rada i prilagodbu radnog vremena neočekivanim promjenama intenziteta rada ili sezonskom kretanju gospodarskih aktivnosti.
Potvrđuju da je Zakon o radu u potpunosti usklađen sa svim direktivama Europske unije i neprestano se usklađuje s novima. Tako da nema zime.
Dakle, pravo radnika na odmor u tijeku radnog dana uređeno je odredbom članka 73. Zakona o radu: Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije uređeno. Vrijeme koje je radnik proveo na odmoru (stanci) ubraja se u radno vrijeme radnika.
[caption id="attachment_359034" align="aligncenter" width="750"]
Marko Pavić, Foto: Ratko Mavar/Lider[/caption]
Doduše, rekli su nam iz Ministarstva rada da će se sukladno tehnološkim promjenama i promjenama na tržištu rada ocijeniti ‘eventualna potreba te prepoznati i odrediti nova normativna rješenja na području radnoga zakonodavstva RH‘. Demografski pokazatelji i tu će odigrati važnu ulogu, dodaju, jer je bitno da nove normativne mjere ne naruše balans profesionalnog i obiteljskog života radnika. Primjerice, najduže dopušteno vrijeme boravka djeteta u predškolskoj ustanovi je 10 sati, pri čemu je potrebno uzeti u obzir vrijeme potrebno roditelju-radniku za putovanje do radnog mjesta i natrag. Kada bi se uvelo produženo radno vrijeme i iz satnice izbacila plaćena stanka, bilo bi vrlo teško sve ovo uskladiti.
U svakom slučaju, utješno je onima kojima bi ovaj članak mogao uzrokovati podrhtavanja prsnog koša je to što resorno ministarstvo nema namjeru donositi zakonske intervencije, osobito u redefiniranju instituta stanke, bez sveobuhvatnih analiza i rasprava sa socijalnim partnerima.
Poslodavci plivaju ‘protiv struje‘
Vratimo se na početak priče. Europljanima je normalno da im se vrijeme koje provedu na predahu od posla ne plaća. Normalno im je i raditi 8,5 ili devet sati dnevno te na pauzi provesti pola sata ili sat vremena. U takvim uvjetima radnici odrade svojih 8 sati dnevno. Hrvatski poslodavci su plaćanjem stanke na gubitku jer se kvota od 40 sati rada tjedno zapravo ne ispuni.
[caption id="attachment_376135" align="aligncenter" width="750"]
Davor Majetić, Foto Ratko Mavar[/caption]
"Zakonom o radu propisano je osmosatno radno vrijeme te je u sklopu radnog vremena propisana stanka za odmor (pauza) plaćena od strane poslodavca. To konkretno znači da je dnevno radno vrijeme u Hrvatskoj 7,5 sati odnosno, 37,5 sati tjedno, a ne 40 sati. Hrvatska udruga poslodavaca smatra da stanku treba definirati kao odmor, a ne kao radno vrijeme. To podrazumijeva korištenje stanke, no ona ne bi trebala biti dio zbroja satnice dnevnog radnog vremena," nemaju nikakvih dilema u Hrvatskoj udrugi poslodavaca koja se zalaže da se to i zakonski uredi na taj način.
Stanka je djelatnicima bitna, ali se i zloupotrebljava
Zanimalo nas je i što kažu poslodavci koji su otvoreni za uvođenje inovacija u poslovne rutine. Sjetili smo se Renate Šeperić Petak, direktorice Logičke matrice. Ta je konzultantska tvrtka prije gotovo šest mjeseci uvela 4-dnevni radni tjedan, a njihovi zaposlenici rade po deset sati dnevno. I planiraju tako i nastaviti jer se eksperiment trodnevnog odmora pokazao uspješnim, kažu nam, na zadovoljstvo svih uključenih strana.
- Produžili smo pauze za ručak na jedan sat i uveli smo ekstra pauze za kavu ili čaj, kako bi djelatnici što lakše proveli 10-satni radni dan. Stanka je bitna djelatnicima - osjećaj slobode, odmora, jačanje kohezije među zaposlenicima ako provode vrijeme zajedno te je dobra za pobošljanje uvjeta rada. Nismo više u robovlasničkom odnosu - kaže nam Šeperić Petak vjerojatno apelirajući na neke kolege da malo ‘olabave‘ po tom pitanju.
Osobno podržava zajedničke pauze i druženje djelatnika, a pauze u Logičkoj matrici vrlo često traju i duže od zakonskog minimum, priča nam.
[caption id="attachment_341358" align="aligncenter" width="750"]
Renata Šeperić Petak[/caption]
Ipak, smatra da ne bi trebalo biti zakonski riješeno ulazi li stanka u radno vrijeme ili ne, uz iznimku nekih zanimanja.
- Trebala bi biti stvar dogovora poslodavca i radnika hoće li pauza biti plaćena ili ne. To može biti instrument konkurentnosti na tržištu rada. Znači, poslodavac koji plaća pauzu je konkurentiji u privlačenju budućih zaposlenika. Danas se kod nas u Hrvatskoj instrument plaćene pauze koristi po načelu ‘zdravo za gotovo‘ i često se zloupotrebljava. Pogotovo u javnom sektoru - napominje Šeperić Petak.
Bilo bi i o tome mnogo za napisati jer mnogi smo čuli priče ili imali kolege kojima je radno mjesto služilo da ujutro tu ostave stvari i pokupe ih na kraju radnog vremena. Ipak, nećemo u tom smjeru. Više nas zanima kako vi dišete po pitanju neplaćenih pauza i produljenja radnog vremena. Bismo li bili konkurentniji i učinkovitiji da ‘odradimo‘ svaki gablec/marendu, kavicu i ‘puš-pauzu‘? Trebamo li se uskladiti s europskom praksom ili je bitno sačuvati tradiciju pauza?
Recite nam što mislite u anketi!