Otkako je kune u Hrvata kao platežnog sredstva, a ove godine slavimo dvadeset godina od uvođenja u optjecaj te nacionalne monete, neprekidno traju prijepori je li precijenjena ili nije.
Od dana uvođenja kuna se najprije vezala uz tečaj tadašnje njemačke marke, a uspostavom eura njezin tečaj uglavnom bio vezan na oko sedam i pol kuna za jedan euro, tu novu europsku nadvalutu. Bez obzira na valutu vezivanja (marka ili euro) domaća je politička, stručna, ali i opća javnost protekla dva desetljeća vodila žestoki verbalni boj oko vrijednosti kune, njezine precijenjenosti, odnosno potrebe za deprecijacijom.
Rizična operacija
Proteklih je dana guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić (ovih dana više u žarištu zanimanja javnosti zbog dizanja plaće sebi i svojima, no to je druga priča) po tko zna koji put ponovio da slabljenje kune nije opcija, odnosno da bi to bila veoma rizična operacija. Na tradicionalnom ručku s poduzetnicima Vujčić je obrazložio da je Hrvatska visokoeurizirana, što znači da bi deprecijacija kune za, primjerice, deset posto, što neki zagovaraju, znatno povećala broj nenaplativih kredita. To bi, prema guvernerovu mišljenju, najprije pogodilo dužnike, a zatim i banke, jer najveća opasnost za stabilnost bankarskog sustava prijeti upravo od moguće deprecijacije. Izvoznicima usprkos guverner je dodao kako mu nije jasno kako deprecijacija pridonosi konkurentnosti, spomenuvši pritom Slovačku koja je unatoč 20-postotnoj nominalnoj aprecijaciji ojačala izvoz i postala najveća svjetska proizvođačica automobila ‘per capita’. Stoga je zaključio da je najveći problem hrvatskoga gospodarstva neprovedba strukturnih reformi, zbog čega naša zemlja nije atraktivna za ulagače; dok se to ne promijeni, nikakva fiskalna ni monetarna politika ne mogu izvući zemlju iz sadašnjeg stanja.Za razliku od hrvatskoga guvernera bivši je zamjenik njemačkog ministra financija Heiner Flassbeck za nedavna posjeta Hrvatskoj, promatrajući njezino gospodarstvo, ustvrdio kako je u Hrvatskoj stopa inflacije uglavnom bila malo ispod pet posto, što se čini sasvim dobro, no to je i korijen sadašnjih problema jer inflaciju treba promatrati istodobno s razvojem tečaja. Flassbeck je za Jutarnji list napisao kako tečaj kune u odnosu na euro ne samo da nije odmah izjednačio inflacijsku razliku između Hrvatske i eurozone, što je bilo potrebno za očuvanje cjenovne konkurentnosti, nego je uz relativno male oscilacije od kraja devedesetih godina ostao na jednakoj razini. Tečaj je već 1999. bio 7,6 kuna za euro, i danas je gotovo jednak, što jednostavno ne može funkcionirati. Pri inflacijskoj stopi koja je znatno veća od dva posto to znači masivnu realnu aprecijaciju i znatan gubitak hrvatske cjenovne konkurentnosti, kaže.
Veličina katastrofe
Pa zar nam stranac mora reći što nam je problem, pita se nezavisni analitičar Boris Žitnik iz tvrtke Omnia consult. - Onda Linić odmah kaže kako je to katastrofa, a ja dodajem da će katastrofa, ako se ovako nastavi, biti još veća. Bez promjene tečaja neće ići jer se s ekonomskim zakonitostima ne možete dogovarati. Medicinskim rječnikom, ako idete prema terminalnoj fazi, a ova zemlja ide u tom smjeru, jedini je lijek deprecijacija kune. Istina, to ima i popratne pojave, ali one su sekundarne. Pogodit će dio stanovništva, ali zar velik dio toga stanovništva nije već pogođen nerealnim tečajem proteklih godina? Hoćemo li zbog svih tih popratnih pojava odustati od liječenja primarnog problema? Ne zagovaram radikalnu deprecijaciju od ne znam koliko posto, jer je to fin ‘tuning’, kao doziranje lijeka. Nama je zasad veći problem deflacija nego što bi nam bila inflacija. Prije ili poslije stvari će doći na svoje, ali što idemo dalje, neizbježno srljamo u propast jer nam tečaj godinama uništava industriju i proizvodnju. Pogledajte, primjerice, drvnu industriju, koja se svake godine subvencionira kao naknada za precijenjeni tečaj - zaključuje Žitnik.Slično misli Marijana Ivanov, profesorica s Katedre za financije Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prema njezinu mišljenju, stabilnost tečaja važna je zbog kredita domaćega stanovništva koji su vezani uz euro i otplate inoduga, ali trebala bi uključivati i prihvatljivu razinu deprecijacije kune u odnosu na euro od pet do deset posto.
Za i protiv
U Međunarodnome monetarnom fondu ocijenili su da ekonomski uvjeti u Hrvatskoj ostaju vrlo teški i predvidjeli da će realni BDP pasti i ove godine, šestu godinu zaredom. Budući da se ocjena temelji na sadašnjem okviru ekonomske politike, to znači da se za oporavak moraju naći nove mjere, smatra dr. sc. Tihomir Domazet, predsjednik Hrvatskog instituta za financije. Prema njegovu mišljenju, mjere fiskalne politike nisu dovoljne za rješenje krize, odnosno bez drugih vrsta politike nisu mogući oporavak i razvoj. Rasprave o ulozi monetarne politike uglavnom su se svodile na ‘pro et contra’ devalvacije kune, što podsjeća na prilike iz 1980-ih godina, a one su danas potpuno drukčije. Najteži je problem tzv. realnog sektora nelikvidnost, stoga pokušajmo problem sagledati u svjetlu nove teorije modernog novca (engl. modern money theory, MMT), poručuje Domazet. Domaći autoritet s ovog područja prof. dr. sc. Stjepan Zdunić upozorio je na to da je u krizi od 2009. do 2013. prirast novčane mase (M1) rastao, a prirast BDP-a padao. Proizlazi, dakle, da je novac iz banaka otišao njihovim maticama, kao odljev kapitala (razduživanje), zatim za rezerve i slično, a pod utjecajem tih matica i njezine vlasti. Dakle, izvorište ekonomskih problema u Hrvatskoj jest egzogenost domaće valute i tako zadanog tečaja, koje se ukupno može nazvati nesuverenim monetarnim sustavom, kaže dalje Domazet. Nažalost, i fiskalne su veličine, naprimjer proračunski deficit, također egzogeno zadani. Za oporavak i rast gospodarstva i zaposlenosti ekonomska politika mora se stubokom promijeniti.