Objavu ulaganja od 300 milijuna arapskih eura u projekt Beograd na vodi dočekao sam s mješavinom novinarske sumnje i hrvatskog jala. Kako oni mogu a mi ne, i punih pola stoljeća – još od poplave 1964. – bježimo od Save, ili se od nje ograđujemo visokim nasipima.
Iako, i mi Hrvatine imamo svoj nedosanjani san o Zagrebu na Savi, koji se svako malo izvlači iz rukava. Posljednji ozbiljniji hrvatski savski Sizif bio je Radimir Čačić, koji je svoju verziju Zagreba na Savi predstavio prije točno tri godine. Ambiciozni ‘pipivrh’ vrijednost cijelog projekta procijenio je na 1,2 milijarde eura. Prvu fazu tada je najavio za srpanj 2013., a gradnja brane Prečko i kanal Sava – Sava trebali bi biti gotovi u studenom – ove godine!? Jedino se ne sjećam datuma selidbe kompletne Vlade sa 188 zagrebačkih lokacija u novi kompleks na Savi.
No i taj je projekt, kao i većina kukurikanja s početka mandata, ostao nerealiziran. Čačićevim odlaskom iz Vlade u zatvor, pa u oporbu zamrla je svaka priča o Zagrebu na Savi. Sve do beogradske vijesti. A sad uzvraćamo udarac: ulažemo 1,4 milijarde eura uz pomoć EU, i za dvije godine gradit ćemo sedam savskih hidroelektrana. Unatoč tome što su arapski investitori otplovili 400 kilometara nizvodno.