Ne sjećam se kad je Hrvatska bila raspolovljena po toliko mnogo šavova kao što je ovih dana. Razvojno je podijeljena na sjeverozapad i jugoistok, politički između HDZ-a i SDP-a, ‘borački’ između branitelja i onih koji to nisu (bili), pravovjerno na domoljube i jugonostalgičare, kreditno na dužnike u eurima i švicarcima, pritajenije na štediše i dužnike, socijalno na bogate i siromašne, radno na zaposlene i nezaposlene, sportski na Dinamo i Hajduk…
Nova analiza plaća u javnom i privatnom sektoru potvrđuje još jednu dramatičnu podjelu – na one koji rade za državu i one koji rade za privatne poslodavce. Iako ta posljednja podjela nije od jučer, aktualno istraživanje Ekonomskog instituta koje je vodio Danijel Nestić pokazuje da se ta razlika u recesiji još zaoštrava. Ukratko, u privatnom sektoru radi se više, boluje se manje, zaposlenici su mlađi (pet godina), imaju znatno kraći staž kod poslodavca i manje voditelja. Uza sve to privatnici svoje zaposlenike plaćaju čak 25 posto manje od javnog sektora.
U prvi mah moglo bi se reći da je u privatnom sektoru na djelu beskrupulozni kapitalizam, no upravo privatni sektor grca zbog poreznih nameta koji javnom sektoru omogućavaju lagodniji i bolji život, i to sa sindikalnom zaštitom za zaposlenike kao za ličke medvjede. Zato je u pet promatranih recesijskih godina, od 2008. do 2013., privatni sektor smanjio broj zaposlenih za sto tisuća, državna poduzeća za još 74 tisuće (dio toga u međuvreme- nu je privatiziran, pa je privatni minus još veći), a javni sektor u to je vrijeme nabujao za novih devet tisuća zaposlenih. Tako zaista ispada da je Hrvatska socijalna država. Ali samo za onu polovinu radne nacije koja je prikopčana na državne jasle. Mi ostali na nemilosrdnom smo tržištu.