Iako je medijska i politička pompa oko prvog sukoba Hrvatske kao punopravne članice i Europske komisije dobila neviđenu pažnju kod kuće, izjave premijera Zorana Milanovića, pa i kasnije povjerenika Nevena Mimice u intervjuu Lideru, kako takvi sukobi nisu neuobičajeni stoje. Komisija je naime, neki dan objavila svoj redoviti mjesečni izvještaj o svim kršenjima europske pravne stečevine iz koje se vidi koliko je uistinu sukobljavanje članica s Komisijom redovita pojava.
Ne ulazeći u meritum problema s Europskim uhidbenim nalogom, može se ipak zaključiti kako je u hrvatskom slučaju nekoliko drugih faktora igralo značajnu ulogu. Nagađanja o osobnoj političkoj igri potpredsjednice Vivane Reding, mogućem korištenju Hrvatske kao primjera za ubuduće ili njemačkom korištenju Komisije kao alata za vlastite interese imaju svoje temelje. Činjenica je i da Komisija ne pokazuje takvu žurnost i žestinu često.
Izvršno tijelo EU tako je samo tijekom ovog mjeseca donijelo 220 odluka, 32 mišljenja i šest upućivanja na Europski sud pravde. Belgiju zbog diskriminiranja u javnom sektoru u njemačkim i francuskim govornim područjima kao i u regiji Bruxelles (zbog neprihvaćanja jezičnih certifikata, osim onih koje izdaje državna agencija SELOR), ali i zbog poreza na nasljedstvo kojim narušava slobodan protok kapitala; Cipar zbog diskriminiranja bivših zaposlenika u javnom sektoru zaposlenih u drugim zemljama članicama te Poljsku zbog smanjene stope PDV-a na požarnu opremu i medicinske uređaje i zbog neusklađivanja s europskim standardima ljudskih stanica i tkiva.
Pored toga, Komisija je zatražila u 32 slučaja od zemalja članica promjenu ili prilagodbu nacionalnih pravila i zakonskih akata radi usklađivanja s europskom regulativom i odlukama, pri čemu valja imati na umu da je svaka od tih zemalja ta pravila prihvatila i dužna provoditi.
Možda još zanimljivije je nedavno lupanje Reding po Francuskoj kojoj je otvoreno predbacila da u predizborne svrhe svako malo povlači pitanje Roma. ‘Ako sam dobro shvatila izbori su u zraku u Francuskoj, a svaki put kada u ovoj zemlji vlada ne želi razgovarati o važnim stvarima poput proračuna ili duga, razgovaraju o Romima‘, primijetila je u svom poznato izravnom stilu na jednoj francuskoj radio stanici neki dan.
Potpredsjednica Komisije komentirala je oživljavanje rasprave o Romima i njihovom izbacivanju iz Francuske, odnosno slanju natrag u Bugarsku i Rumunjsku odakle ih je veliki broj došao, u kontekstu lokalnih izbora određenih za ožujak sljedeće godine. Francuske je političare upozorila da bi bilo kakvo izbacivanje Roma bez opravdanog razloga, kršenja zakona, i bez sudske odluke, bilo protivno europskim pravilima o slobodi kretanja.
Glasnogovornici su, pak, kasnije potvrdili kako Reding namjerava osigurati francusko provođenje preuzetih obveza. ‘Ako ovi principi ugrađeni u Europske ugovore ne budu ispunjeni, Komisija će upotrijebiti sva sredstva na raspolaganju za sankcioniranje takvih kršenja‘, zaprijetio je glasnogovornik Olivier Bailly. Situacija s Francuskom tek bi trebala postati zanimljiva nakon 1. siječnja sljedeće godine kada ističe i posljednji rok za odgodu slobode kretanja radnika iz Bugarske i Rumunjske. Nakon tog datuma Francuska će morati otvoriti svoje tržište rada, kao i sve ostale članice koje su iskoristile dozvoljeni maksimum od sedam godina odgode, a Francuzi i neke druge države, već sugeriraju kako će to pokušati sabotirati na sličan način na koji je odgođen ulazak tih zemalja u Schenghenski prostor.
A da odnosi nisu sasvim jednosmjerni dokazuje primjer Ujedinjenog Kraljevstva koje je službeno pokrenulo tužbu protiv Europskog parlamenta i zemalja članica zbog ograničavanja bankarskih bonusa. Britanci pred Europskim sudom pravde pokušavaju blokirati odluku Europske unije o ograničavanju bonusa bankarima uvjereni kako bi takva mjera štetila najvećem europskom financijskom središtu, Londonu.
Pravni osnov, odnosno teza britanske vlade je kako ograničenja koja Komisija namjerava sljedeće godine uvesti idu dalje nego što to dopuštaju Europski ugovori. Ova zemlja članica već je, inače, zabilježila djelomične pobjede u pravnim bitkama s Unijom, onoj oko poreza na financijske transakcije i ograničavanja short-sellinga, točnije ovlasti europskih agencija u tom području.
Sukobljavanje Komisije i članica svakodnevna je i normalna stvar, no Hrvatska je mlada članica, a domaća javnost još nedovoljno informirana o načinju funkcioniranja Unije i podložna unutarnje političkim prepucavanjima. Tako je, primjerice, sasvim uobičajeno da jedna članica uđe u otvoren politički sukob s Komisijom, pa i drugim članicama, kao što je Francuska već ušla zbog tretmana Roma i prije, dok se od povjerenika očekuje potpuno izuzimanje od svoje nacionalnosti. Komisija je po definiciji anacionalna i posao povjerenika nije štiti interese svojih matičnih zemalja, već Unije u cjelini.
U tom kontekstu valja gledati i ponašanje povjerenika Mimice koji je otvoreno priznao Lideru kako bi za sankcije glasao ako bi do toga došlo.