U proteklih 400 tisuća godina, količina ugljikovog dioksida u Zemljinoj atmosferi je varirala, a zajedno s količinom plina varirala je i temperatura. Kad god bi narasla koncentracija CO2, narasla bi i temperatura – i obrnuto.
Neke ranije studije su sugerirale potpuno drugačiji scenarij – prema tumačenjima tih istraživanja, porast temperature prethodio je povećanoj koncentraciji CO2. Recentnija istraživanja bacila su opravdanu sumnju na takav scenarij, iako to nije zaustavilo debate stručnjaka o toj kauzalnoj vezi.
Ipak, zahvaljujući matematičkoj analizi koju je proveo međunarodni tim stručnjaka predvođen Egbertom van Nesom sa Sveučilišta Wageningen, debata bi napokon mogla biti okončana. Da bi izveli zaključak, znanstvenici su koristili metodu uočavanja uzročnosti u kompleksnim sustavima, koju je razvio George Sugihara. Ta je metoda uspješno korištena za utvrđivanje uzroka i posljedice u ekološkim sustavima gdje jedna varijabla može biti ovisna o drugoj, kao što je, primjerice, odnos populacije sardina i inćuna s temperaturom oceana na sjeverozapadnom Pacifiku.
Ovaj analitički model je klimatskim stručnjacima pružio dovoljno dokaza da potvrde kako su staklenički plinovi doveli do globalnog povećanja temperature. Čak i u slučajevima kada je temperatura na Zemlji počela rasti neovisno, povećana koncentracija ugljikovog dioksida dovela je do daljnjeg rasta temperatura.
Ovo je istraživanje pružilo daljnje dokaze za demonstraciju štete koju staklenički plinovi uzrokuju u Zemljinoj atmosferi. Po prvi put nakon 400 tisuća godina nalazimo se u nezabilježenoj situaciji. Trenutna koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi najveća je u povijesti, a razvoj situacije je predvidljiv – posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo povećanju prosječne temperature. 2014. godina bila je najtoplija još od 1880.!
Posljedice su vidljive na polarnim kapama. Ove je godine Arktik imao najmanju površinu otkad su počela satelitska mjerenja, a ‘vječni‘ led Antartike tanji je za čak 18 posto.