Ako mislite da su zemlje svijeta na putu da obuzdaju potrošnju fosilnih goriva u proizvodnji električne energije, nažalost se varate.
Iako se stopa potrošnje ugljena u Americi i Europi smanjila, potražnja za ugljenom diljem svijeta dramatično raste. A slična se pojava odvija i kada je u pitanju prirodni plin.
Korištenje obnovljivih izvora energije je u porastu, ali je njihov udio u proizvodnji električne energije i dalje ekstremno nizak. Točnije, rast potrošnje fosilnih goriva diljem svijeta u posljednjih je pet godina nadmašio rast korištenja obnovljivih izvora u istom periodu. Ista je stvar i s nuklearnom te hidroenergijom – potrošnja je u kontroli, ali se očekuje blagi porast u nekoliko narednih desetljeća.
U Hrvatskoj su hidroelektrane na prvom mjestu po proizvodnji električne energije. One čine više od polovice elektrana na području RH. Na drugom su mjestu termoelektrane, kojih je u Hrvatskoj ukupno sedam. Kao pogonsko gorivo koriste loživo ulje, prirodni plin i ugljen. U principu, samo termoelektrana Plomin koristi ugljen kao gorivo za proizvodnju energije. Na trećem je mjestu nuklearna elektrana Krško, a na četvrtom, petom i šestom mjestu su vjetroelektrane, sunčane elektrane te nabava električne energije iz uvoza.
Problem je u tome što države u razvoju vide ugljen kao rješenje njihovih problema. U svijetu u razvoju gotovo 1,6 milijardi ljudi nema pristup električnoj energiji. Za 2,4 milijarde ljudi izgaranje drva i gnojiva su i dalje glavni izvor energije. Isto tako, dodatne 3 milijarde ljudi će se roditi u sljedećih 30 godina.
To je jako puno ljudi kojima će energija biti nužna. Za normalan će im život u jednoj godini biti potrebno najmanje tri tisuće kilovata po satu po osobi. To je oko 20 bilijuna kilovata po satu u godini, što je znatno više električne energije nego što se proizvodi danas.
To je oko dvije tisuće GenIII nuklearnih elektrana. Ili pet tisuća elektrana na ugljen. Ili 20 tisuća plinoelektrana. Ili čak 20 milijuna vjetroturbina.
Osim što će kroz trideset godina proizvodnja koštati između deset i dvadeset bilijuna dolara, postavlja se pitanje kako proizvesti tolike količine energije u zemljama koje ne posjeduju infrastrukturu, stručnjake, niti resurse?
Jednostavno – dajte im ugljen. Kao što je razvijeni svijet prije sto godina posegnuo za ugljenom. Kao što to Kina čini od 1990-ih. Ugljen je najjednostavniji izvor energije – najlakše ga je transportirati (brodovima, vlakovima, kamionima), najlakše je ustrojiti elektrane na ugljen i rukovoditi njima.
Iako je još lakše izgraditi plinoelektranu, održavanje nije toliko jednostavno. Zahtijeva više infrastrukture od bilo kojeg drugog izvora energije. Ta činjenica je usporila iskorištavanje zemnog plina čak i u Americi.
Nuklearne elektrane je u svijetu u razvoju najteže izgraditi. Isti problem je i s obnovljivim izvorima energije. Hidroelektrane su još i moguće, ali su one geografski uvjetovane.
Na žalost, ugljen je i dalje najlogičniji izvor energije za zemlje u kojima ljudi umiru od gladi.