Nakon velike financijske krize 2008. globalna ekonomija brzo se oporavila i nastavila vrlo snažno rasti. Svjetsko gospodarstvo ove će godine narasti za 3,7 posto. Razvijeni će povećati svoje nacionalno bogatstvo za vrlo visokih 2,4 posto, a rastuća gospodarstva povećat će BDP za 4,7 posto. Indija nastavlja ubrzavati rast po stopama između sedam i osam posto. Kina će u ovoj godini usporiti, ali rast BDP-a ipak će dosegnuti 6,6 posto.Rusija i Brazil će kao i proteklih nekoliko godina zbog internoga političkog okvira i slabih institucija anemično gospodarski rasti od 1,5 do 1,7 posto. Iznimno snažan rast nacionalnih ekonomija osim u velikim azijskim zemljama možemo vidjeti i u tranzicijskim članicama Europske unije. Srednjoafričke zemlje iznenađuju ubrzavanjem gospodarskih aktivnosti pa bi mogle postati novi ekonomski tigrovi. BDP će ove godine padati samo Iranu, Sudanu, Argentini i Venezueli. Unatoč bogatstvu prirodnih resursa te zemlje već desetljećima ekonomski ne rastu. Međunarodne monetarne ustanove predviđaju nastavak globalnog ekonomskog rasta po stopama višim od 3,5 posto u idućih tri do pet godina. Vrhunac tog ekonomskog ciklusa za sada se ne nazire.
Komunistički lideri – milijarderi
Glavni su pokretači globalnog ekonomskog tempa kojem danas svjedočimo, prije svega, širenje novih tehnologija, jačanje institucionalnog okvira, globalizacija i liberalizacija nacionalnih tržišta te veliki rezervoar ljudskih potencijala u azijskim zemljama. Pokušaji rušenja multilateralnih sporazuma o slobodnoj trgovini, koje potiče američki predsjednik Trump, vrlo će vjerojatno završiti novim bilateralnim sporazumima kakve je nedavno sklopio SAD s Kanadom i Meksikom. Nacionalne ekonomije u međuvremenu su se toliko povezale da novo zatvaranje u nacionalne granice jednostavno neće biti moguće. Svjetska ekonomija nastavit će se integrirati i ubrzavati rast.
Zajedničko je obilježje brzorastućih nacionalnih ekonomija politička ekonomija, odnosno istiskivanje ideoloških mitova i smanjivanje utjecaja političara na ekonomske procese. Unutar liberaliziranih velikih azijskih nacionalnih tržišta stvaraju se potpuno nove društvene i ekonomske paradigme koje se ne mogu uklopiti u tradicionalno (europsko) razumijevanje političkih i društvenih odnosa. Primjerice, danas najviše dolarskih milijardera, prema Harun Reportu, ne živi u SAD-u, nego u Kini, više od osam stotina. Mnogi od njih članovi su najviših tijela Komunističke partije Kine. Potpuno nezamislivo za tradicionalno razumijevanje politike, ali potpuno razumljivo za digitalno doba.
Povratak Mussoliniju i Staljinu
Naviknuta na desetljeća ekonomskog rasta i visoku razinu općeg i individualnog blagostanja, Europa se vrlo sporo prilagođava novoj globalnoj ekonomskoj i političkoj realnosti. Sve više građana Europe, i dalje jedne od najbogatijih regija svijeta, vidi odgovor na velike globalne promjene u zatvaranju i povratku na ekonomsko-političke modele iz dvadesetoga stoljeća: ekonomski nacionalizam, neke nove oblike etatističkoga kapitalizma i društvenog egalitarizma. Pod egidom borbe protiv neoliberalizma i globalizacije jačaju populistički pokreti koji nude jednostavna rješenja koja previše mirišu na ideje Mussolinijeva fašističkog socijalizma u Italiji iz prvog dijela prošlog stoljeća ili sovjetskog etatizma iz drugog dijela istog stoljeća.
Najbogatije su zemlje današnjice one s najmanjim utjecajem politike i ideologija na ekonomske procese. U krugu članica OECD-a samo Mađarska, Češka i Španjolska imaju više od stotinu poduzeća u većinskom vlasništvu središnje države, a Hrvatska ih još ima više od 1300
Jačanje državnog vlasništva i političkog upravljanja ekonomijom te sužavanje prostora za djelovanje slobodnog tržišta zajednička je ideja novih populizama u Europi. Najbogatije su zemlje današnjice, međutim, upravo one koje su razvile snažan institucionalni okvir za razvoj tržišne ekonomije, odnosno zemlje s najmanjim utjecajem politike i ideologija na ekonomske procese: SAD, Australija, Kanada, Novi Zeland i Njemačka. Mnoga su empirijska istraživanja, naime, potvrdila negativnu vezu između udjela državnih poduzeća u nacionalnim ekonomijama i ekonomskog rasta.
U krugu zemalja članica OECD-a samo Mađarska, Češka i Španjolska imaju više od stotinu poduzeća u većinskom vlasništvu središnje države. Hrvatska i dalje ima više od 1300 poduzeća u državnom vlasništvu. Upravo za zemlje s velikim udjelom javnog sektora u ekonomiji MMF predviđa stagnaciju u idućem desetljeću. Europa je veliko ‘gradilište‘, pokušava se prilagoditi, ali to joj nipošto ne ide glatko. Pogledajmo Italiju i Francusku, zemlje u kojima desetljećima vlada pogrešna populistička politika. Hrvatska se, nažalost, približava tom krugu europskih zemalja s lošom ekonomskom perspektivom.