Jednom trgovcu u turističkoj sezoni inspektori dolaze svaki mjesec, čak i češće. To ga živcira i smatra da to nije dobro za poduzetničku klimu. No bolje je da inspektori obilaze i one koji su ‘čisti‘ nego da propuste one koji muljaju
Svake godine dio godišnjeg odmora provedem u jednom malom dalmatinskom mjestu i kako to biva kada godinama dolaziš, upoznaš neke ljude s kojima razgovaraš o ovome i onome.
Tako sam, među ostalima, razgovarao s jednim mještaninom koji se bavi lovljenjem ribe, a ima i trgovinu na jednom našem otoku odakle je inače podrijetlom. Žali se kako ga maltretiraju porezni inspektori. Nisam se baš složio s njim, ne zato što on ne vara državu (nije dobio nijednu kaznu), nego zato što mislim da su inspekcije potrebne.
‘To je maltretiranje‘
Čitali smo priče objavljene u medijima o tome na koje načine ugostitelji varaju državu (storniranjem računa i brojnim drugim dosjetkama), a moj sugovornik žali se da je problem u tome što su inspektori navalili baš sada kada je najveća gužva, kada trgovci i ugostitelji imaju najviše posla. Pokušao sam mu objasniti da se upravo sada kad traje turistička sezona najviše mulja, no on ni da čuje.
Prema njegovu mišljenju (iako i sam kaže da se dosta mulja s porezom), inspektori trebaju dolaziti u svibnju, travnju ili pak do 15. lipnja, a poslije to trebaju malo prorijediti. S obzirom na to da mu nisam mogao parirati tijekom rasprave (prekinuo bi me, nadglasao), odlučio sam mu prepustiti da kaže što želi.
Ima istine u tome da inspektori tijekom nadzora naprave štetu trgovcima ili ugostiteljima. Jer, kaže, barem jedna od njegove dvije zaposlenice (ukupno ih je osam koje rade u smjenama) mora obustaviti posao i biti na usluzi inspektoru, što znatno usporava rad, pa ljudi kad vide da se stvara gužva, odustaju od kupnje i idu u drugu trgovinu.
Tvrdi da za svaki izgubljeni sat s inspektorom njegova trgovina izgubi sto eura (pretpostavljam zarade), pritom se pitajući zašto svakih mjesec dana, pa i češće, dolaze k njemu kad je sve do sada bilo čisto.
– Svih osam zaposlenica sam prijavio, papiri su uredni, nemam nijedne kazne, svaki se put ispričaju na smetnji i zahvale na suradnji, ali što ja imam od toga. To je maltretiranje – smatra moj sugovornik.
Kad je završio, pokušao sam uzeti riječ. Želio sam mu reći da je upravo zbog tih ugostitelja i trgovaca koji muljaju najviše u sezoni potrebno da inspektori izlaze na teren. Pa čak da pretpostavimo da su svi ‘čisti‘, njihov bi izlazak bio preventivan, kao upozorenje da nije pametno varati državu. Pokušao sam mu objasniti i to da upravo ti koji muljaju varaju ne samo državu nego prave budalom i njega kao poduzetnika koji ispunjava svoje obveze prema državi, pa ako ništa drugo, barem bi zbog toga trebao poduprijeti njihov rad.
Opravdan pojačani nadzor
A vezano uz to što je jedna od dvije zaposlene trgovkinje primorana biti uz inspektora dok on kontrolira rad njegove trgovine, za to nije kriv inspektor, nego, rekao sam mu, moj sugovornik. Umjesto nje s inspektorom bi morao biti direktor (ili vlasnik) trgovine, a to je on.
Istina, postoji problem fizičke udaljenosti jer bi moj sugovornik morao odmah s obale krenuti prema otoku i što prije doći u trgovinu koja je od trajektne luke udaljena 40-ak kilometara, što je praktično nemoguće, ali neko rješenje za tu situaciju mora pronaći (ni njegov knjigovođa nije na otoku).
Često me prekidao tijekom kratkotrajnog izlaganja, pa se bojim da do njegovih ušiju nije doprlo ono što sam rekao. A ako je i doprlo, onda je, kako se ono kaže, kroz jedno ušlo, kroz drugo izašlo. Sigurno je da se poduzetnici sjećaju i vremena kada su inspektori bili bahati, a nije isključeno da takvih ima i danas pa zbog toga svaku inspekcijsku akciju poprate ljutnjom.
Ipak, iako su ugostitelji i trgovci u sezoni jako zaposleni, a k tome mnogi od njih uza svoje poslove (nabava, plaćanje obveza…) moraju i raditi za šankom ili blagajnom u trgovini jer ne mogu naći radnu snagu, činjenica da neki od njih uza sve te obveze stignu i razmišljati o tome kako prevariti državu i praviti budalama nas koji plaćamo porez opravdava pojačani nadzor poreznih obveznika.
__________________________________________________________________________________
POST SCRIPTUM Možda kao nikada dosad ove sam godine na ljetovanju osjetio što znači nedostatak radne snage, konkretno konobara. Najčešće se to manifestiralo time da sam uvijek čekao konobara da naručim piće, što se moglo i golim okom primijetiti u dobro popunjenim ugostiteljskim kafićima i restoranima u kojima je, prema mojoj slobodnoj procjeni, bilo malo osoblja. Naravno, nije u svima bilo tako, ali čini mi se češće nego prijašnjih godina. Osim toga, bilo je primjetno da neki od konobara nisu kod kuće stekli ni osnovne elemente kulture, ali su ih ugostitelji očito prisiljeni angažirati