https://www.youtube.com/watch?v=_SbJOHvlXLY
U sklopu festivala ZagrebDox ovoga je tjedna prikazana i ‘Greška sustava‘, nagrađivani dokumentarac njemačkog redatelja Floriana Opitza. U filmu je analizirao opsjednutost političara, ekonomista i medija gospodarskim rastom i razvojem, u čemu su mu pomogli i brojni sugovornici među kojima svakako vrijedi izdvojiti Norberta Rätha, glavnog statističara za izračun BDP-a u Njemačkoj, i Anthonyja Scaramuccija, bivšeg direktora komunikacija u Bijeloj kući Donalda Trumpa. Tim povodom s Florianom smo razgovarali o nastanku i porukama tog dokumentarca, njegovim drugim projektima, kao i o Karlu Marxu, kapitalizmu...
Vaš novi dokumentarac ‘Greška sustava‘ našao se u službenom programu ZagrebDoxa. Kakvi su vaši dojmovi o festivalu i jeste li zadovoljni reakcijama publike na vaš film?
Jesam iako sam u Zagrebu proveo samo jedan dan tako da sam prisustovao samo jednoj projekciji ‘Greške sustava‘. ZagrebDox mi se svidio, mislim da je riječ o vrlo dobro organiziranom festivalu s kvalitetnim programom, a drago mi je da sam stigao i malo prošetati centrom grada.
U filmu analizirate opsjednutost čovječanstva rastom, što vas je inspiriralo da se bavite tom temom?
Još otkad sam bio u srednoj školi, sjećam se diskusija o tome da nećemo moći zauvijek rasti. Kao što sam pokazao i u filmu, već 1972. godine je think tank Club Of Rome objavio studiju ‘Granice stalnog rasta‘ u kojoj je upozorio na vrlo izgledne posljedice i opasnosti. Tim su se problemom u narednim desetljećima bavili brojni znanstvenici, kako ekolozi tako i financijski stručnjaci, pa sam želio shvatiti zašto i dalje ignoriramo ta silna upozorenja. Ne samo političari i industrija, već i svi ostali. Pokušao sam utvrditi imaju li zagovornici rasta možda jače argumente zbog kojih će se podaci i analize o uništavanju okoliša činiti manje alarmantnima. Zato sam krenuo na putovanje u samo srce kapitalizma i razgovarao s ljudima koji u svijetu novca i biznisa imaju najvažnije uloge. Kao redatelj, volim se baviti kompleksnim, pomalo apstraktnim temama – primjerice, napravio sam dokumentarac o stalnom i rapidnom ubrzavanju naših života i društva u cijelini, a prije toga i film o privatiziranju osnovnih javnih usluga. Riječ je o filmu ‘The Big Sellout‘ koji smo radili u vrijeme kada se pokušavalo privatizirati doslovno sve.
Koliko je trajao rad na dokumentarcu i po kojem ste ključu birali sugovornike?
‘Greška sustava‘ nastajala je pet godina, djelomično i zbog činjenice da za takav projekt nije lako osigurati financiranje. Kada smo počinjali, planirao sam napraviti bitno drugačiji film u kojem bih posvetio dosta pozornosti alternativnim ekonomskim projektima i sustavima, no ubrzo se ispostavilo da su istu temu obrađivali mnogi drugi filmovi. U svom radu uvijek pokušavam otkriti i objasniti neke čak i meni samom nepoznate svjetove. O gospodarstvu se svakodnevno priča i piše, no rijetko imamo priliku shvatiti što motivira i pokreće ljude u centru velikih ekonomskih i financijskih sustava. Kapitalizam je nevjerojatno kompleksan, a ‘Greška sustava‘ analizira neke njegove manje poznate segmente. Brojne sugovornike je bilo vrlo teško uopće ‘dovući‘ pred kameru jer nisu navikli obraćati se javnosti na taj način, već isključivo preko specijaliziranih medija poput Bloomberga. Mislim da im se rast i opsesija rastom učinila zanimljivom temom pa su neki od njih bili neočekivano iskreni i otvoreni.
U više navrata u filmu citirate Karla Marxa, smatrate li da su njegove teorije i danas relevantne?
Da, ponovno postaju relevantne. Rođen sam i odrastao na području Zapadne Njemačke, gdje su učenja Karla Marxa bila bačena na ‘smetlište povijesti‘. Premda sam studirao povijest, s njegovim teorijama nisam tijekom fakulteta imao gotovo nikakvih kontakata. U posljednjih petnaestak godina pročitao sam puno stručne ekonomske literature koja se bez iznimke pozivala na Marxa. Kada sam ga konačno krenuo malo ozbiljnije proučavati, shvatio sam da je prije više od stotinu godina predvidio puno toga čemu svjedočimo danas. Čak i neoliberalni ekonomisti, uključujući i one koje sam intervjuirao u dokumentarcu, će vam priznati da Karl Marx još uvijek predstavlja jednog od najboljih, ako ne i najboljeg analitičara kapitalizma. U zadnje vrijeme događaju se stvari koje ni najveći stručnjaci na području ekonomije ne mogu predvidjeti ili razumjeti, zbog čega njegove teorije iznova dobivaju na važnosti.
‘Grešku sustava‘ završavate dosta fatalistički, rečenicom ‘Kraj je bliže nego što mislimo‘. Puno vaših sugovornika, međutim, prilično optimistično gleda u budućnost.
Htio sam da film završi provokativnom tezom koja će gledatelje natjerati na razmišljanje i raspravu. S druge strane, zaista mi se čini da ulazimo u potpuno novu fazu kapitalizma u kojoj sve veću ulogu imaju ‘nežive‘ stvari i fenomeni kao što su umjetna inteligencija ili preuzimanje poslova od strane strojeva. Ključne poveznice između rasta i napretka postaju sve slabije, dok su metode kojima se pokušava garantirati nastavak rasta sve brutalnije. I svijet se puno promijenio tijekom pet godina rada na ovom dokumentarcu – kada smo počinjali nitko nije mogao predvidjeti da bi moglo doći do Brexita, da će Donald Trump postati američki predsjednik ili da će fašist biti na vlasti u Brazilu. U toj novoj fazi kapitalizma ljudi su spremni na znatno veće i radikalnije žrtve među kojima je i sam okoliš. Čak i u prosperitetnim državama kao što je Njemačka, većina je svjesna da će taj novac završiti u rukama izuzetno malog broja ljudi, zbog čega smatraju da ih je kapitalizam iznevjerio. Ne mogu sa sigurnošću reći da će kapitalizam uskoro nestati, ali bi se svakako trebao iz temelja promijeniti.
https://vimeo.com/45118318
Studirali ste povijest, radili i kao novinar, kako ste uopće završili u filmskim vodama?
Manje-više slučajno. U tinejdžerskim danima sam bio punker, što je u meni probudilo interes za politiku i povijest. Diplomirao sam povijest, što vam ne pruža previše mogućnosti za zapošljavanje; tih dana se govorilo da ćeš, ako završiš povijest, ili postati novinar ili voziti taksi. Pisati sam počeo još tijekom studija, dok sam staž odrađivao na televizijskoj postaji WDR. Na fakultetu sam naveliko proučavao njemačke zločine tijekom Drugog svjetskog rata, a pošto je WDR o tome radio dokumentarac, odlučili su me angažirati. Tako sam postao televizijski novinar, nakon čega sam počeo raditi i vlastite filmove. U zadnjih desetak godina neki od mojih filmova krenuli su i u kino-distribuciju; većinom je riječ o ostvarenjima posvećenima socioekonomskim temama, nečemu što upravlja našim životima, a u osnovi je nevidljivo.
Tijekom jednog snimanja 2007. godine imali ste problema s nigerijskim vlastima, čak ste bili i uhićeni. Što se točno događalo?
Željeli smo napraviti film o takozvanom ‘prokletstvu obilja‘, odnosno velikom broju država bogatih naftom i sličnim resursima, čije je stanovništvo u velikoj mjeri na rubu gladi. Nigerija nam je, kao najveći izvoznik i proizvođač nafte u Africi, predstavljala savršeni primjer. Željeli smo razgovarati s vodećim ljudima naftnih kompanija i političarima, ali i s radnicima na bušotinama koji su u to vrijeme često bili na meti otmičara. Temeljito smo se pripremili i nabavili potrebne vize, ali nismo bili svjesni da stižemo točno u trenutku velikih političkih previranja. Na projektu smo radili zajedno s tamošnjom nevladinom organizacijom NGO, zbog čega nas je tajna služba uhitila i optužila za špijunažu. Ispostavilo se kako cijela priča nema veze s nama, već su se politički protivnici čelnika NGO-a preko naših leđa odlučili obračunati s njim. Osjećao sam se kao u filmu Jamesa Bonda ili u ‘Procesu‘ Franza Kafke.
Kakvo je stanje u njemačkom filmu danas? Dokumentarnom i igranom.
Mislim da kvaliteta njemačkog filma na zadovoljavajućoj razini iako bi mogla biti i bolja. Problem je što filmovi ovise o potporama filmskog saveza i vanjskim izvorima financiranja koje, posebno za dokumentarce, nije lako dobiti. Dokumentarci su zadnjih godina gledaniji i važniji nego ikada prije, ali ih je i dalje teško financirati. Ulaganja i potpore u velikoj mjeri ovise o tome hoće li film ići u redovnu kino distribuciju, a teško je vjerovati da će uprave kina pretpostaviti njemački dokumentarac nekom holivudskom blockbusteru. Ukoliko će se vaš uradak moći gledati samo na televiziji ili putem interneta, ne možete očekivati nikakve potpore.
S druge strane, primijećujem da dokumentarni filmovi privlače mlađu publiku. Odmah nakon Zagreba, film je prikazan na sveučilištu u Hamburgu kojem je prisustvovalo oko pet stotina studenata. Mladi sve manje vjeruju tradicionalnim oblicima informiranja kao što su televizijske vijesti ili novine, od čega su profitirali redatelji čiji dokumentarci privlače više publike.
U svojim filmovima obrađivali ste brojne i vrlo raznolike teme, između ostalog snimili ste dokumentarac i o slavnom bitniku Jacku Kerouacu. Što možemo očekivati od vas u budućnosti, radite li na nekim novim projektima?
Trenutno pripremam dva projekta, dokumentarni serijal za televiziju i jedan film. S kolegom planiram napraviti šestodijelnu seriju o Berlinu, donekle sličnu popularnoj američkoj seriji ‘Žica‘. Ispričat ćemo priču o glavnom gradu Njemačke od pada zida do današnjih dana. Nitko nije mogao predvidjeti da će se Berlin razviti u toliko uspješan grad i da će se puno ljudi htjeti doseliti; neposredno nakon ujedinjenja, činilo se da se stanovništvo neprestano smanjuje. Cilj nam je okupiti sve koji su imali utjecaja na tu ekonomsku i kulturnu renesansu Berlina, od skvotera i gangstera pa sve do gradonačelnika.
Drugi projekt je dokumentarni film čija je tema spavanje. Riječ je o ideji jednog mog prijatelja, a želja mi je pokazati koliko nam je spavanje važno i neophodno – uskraćivanje sna često se koristi čak i kao metoda mučenja.
ZagrebDox službeno je završio sinoć svečanom dodjelom nagrada, ali se filmovi mogu gledati još danas. Veliki pečat za najbolji film međunarodne konkurencije dodijeljen je kineskom filmu Na planini u režiji Yang Zhanga, a Veliki pečat za najbolji film iz regionalne konkurencije pripao je filmu Una Primavera redateljice Valentine Primavere.
Film Još se snima u režiji Saeeda Al Batala i Ghiatha Ayouba osvojio je Mali pečat za najbolji film autora/ice do 35 godina, a Nagrada FIPRESCI dodijeljena je talijanskom filmu Pospane priče u režiji Luce Magija. Nagradu za film koji na najbolji način promiče ljudska prava dodijelili su mađarskom filmu Lake lekcije u režiji Dorottyje Zurbó, a najboljim filmom koji govori o problemima mladih proglašen je američki film Sajam znanosti redatelja Cristine Constantini i Darrena Fostera. Osnivač i direktor ZagrebDoxa, Nenad Puhovski, dodijelio je posebno priznanje filmu Nastavit će se u režiji Ivarsa Seleckisa, a priznanja za dugogodišnju profesionalnu i prijateljsku suradnju i potporu festivalu dobili su Tue Steen Müller i Hrvoje Hribar.