Nanotehnologija već utječe na život gotovo svake osobe na planetu. Koliko god da su izgledne njezine blagodati koje će donijeti napredak, postoji i realna opasnost koja slijedi njezinim daljnjim razvijanjem. Potaknuti posljednjim otkrićem nanotehnologije koje dolazi iz Malezije, lakše je ostaviti po strani prijetnje koja ta tehnologija potencijalno nosi. Praktična primjena nanotehnologije u mnogim bi nam područjima mogla učiniti život nešto lakšim, osobito dok boravimo u zatvorenom prostoru.
Tim istraživača iz Instituta Teknologi Maju (ITMA) u Maleziji uspio je u osmišljavanju novog sustava, poznatog i kao Nanotechnology for Encapsulation of Phase Change Material (NPCM). Ta nanotehnologija trebala bi sniziti sobnu temperaturu u zgradama i, primjerice, smanjiti potrošnju klimatizacijskih uređaja i tako pomoći stanarima da manje izdvajaju za račun za struju. – Ako se upotrebljava kao pasivni ili aktivni građevinski materijal, ta nanotehnologija može pomoći u kontroli internih promjena temperature zgrade, čime će se postići konačna termalna udobnost zgrada. Tako će se smanjiti ovisnost stanara zgrade o sustavima grijanja i hlađenja. Potrošnja električne energije bit će pod kontrolom, a neposredno će se utjecati i na smanjenje emisija ugljičnog dioksida – objasnio je malezijski profesor Mohd Zobir Hussein, voditelj projekta koji je razvio taj inovativni sustav. Tehnologija NPCM može biti inkorporirana u cement ili boju, kao aktivni izolacijski materijal u stropove ili zidove zgrada, a svi uključeni u projekt tvrde da uključivanje nanotehnologije neće ni na koji način narušavati integritet strukture zgrada. Temperature u Maleziji, kao i u cijelom svijetu uostalom, postaju svake godine sve više, a klimatizacijski uređaji koji troše enormne količine električne energije postaju gotovo nužnost, što opet utječe na povišenje CO₂. Nanotehnologija tako može jednim udarcem ubiti dvije muhe. – Većina modernih zgrada sagrađena je od laganoga građevinskog materijala s niskom toplinskom inercijom i masom, što izaziva velike promjene temperature zbog dodatnog zagrijavanja i toplinskog opterećenja, a sve veća potražnja za klimauređajima povećavat će ne samo potrošnju električne energije nego i životne troškove – dodao je Zobir Hussein.
Istraživanje je trajalo oko dvije godine, završeno je lani, a provela su ga četiri istraživača. Sljedeći korak bit će komercijalizacija projekta.Graditeljstvo, naravno, nije jedino područje puno nanoinovacija. Australski startup prošle je godine počeo upotrebljavati patentiranu nanotehnologiju za stvaranje hidrofobne kuharske pregače, a nanotehnologija bi trebala učiniti da uniforme ostanu dulje čiste te tako uštedjeti vrijeme i novac. No vratimo se na opasnosti. Poznavatelji nanotehnologije posebno upozoravaju na nanočestice dovoljno male da uđu pluća ili kožu, takozvane nanoonečišćivače. Oni mogu biti prirodnog ili umjetnog podrijetla, a upotrebljavaju se u nekim proizvodima koji se već nalaze na policama trgovina. Nerijetko ih ima u kozmetici protiv bora i kremama za sunčanje. Najvećem riziku ipak su izloženi radnici na istraživačkim i proizvodnim procesima nanotehnologije. U sljedećih deset godina stručnjaci predviđaju porast nanotehnologije i u špijunaži korporacija i vlada. Nanotehnologija bi trebala omogućiti i da proces proizvodnje bude brži i jeftiniji, a proizvodi kvalitetniji. Takvo stanje stvari, tvrde ekonomski stručnjaci, ili će dovesti do dosad neviđenoga gospodarskog rasta ili pak do potpunog sloma.
Termin ‘nanotehnologija‘ prvi je upotrijebio Nomo Taniguchi 1974. opisujući obradu predmeta s pomoću mehaničkih strojeva. Njegova proročka predviđanja da će proizvodni procesi do 2000. s pomoću klasične strojne obrade postići preciznost od 1 µm bila su točna. No prvi čovjek koji je zamišljao da su takve stvari moguće bio je Demokrit. Prije kakvih dvadeset pet stoljeća taj je grčki ljubitelj mudrosti izluđivao akademsku zajednicu svojim predavanjima koja su naučavala da su sve stvari sazdane od sićušnih, nevidljivih i nedjeljivih čestica – atoma. Dva najgorljivija zagovornika nanotehnologije u dvadesetom stoljeću i duhovni očevi nanotehnologije bili su Eric K. Drexler i Richard P. Feynman. Prvospomenuti je u cijelosti posvećen stvaranju nove generacije istraživača i traženju istomišljenika te je 1992. predstavio svoje ideje pred američkim Kongresom. Nakon tog predstavljanja našlo se dovoljno novca da počne utrka koja je omogućila da novo tisućljeće dočekamo u društvu nanoprocesora i kvantnih računala. Inače, Drexler je prvi doktor nanotehnologije na planetu i zasigurno najzaslužnija osoba za nanorevoluciju. Feynmanov najpoznatiji trenutak dogodio se kada je na večeri koju je 1959. godine organiziralo Američko društvo fizičara održao danas već proslavljeni govor (‘There‘s Plenty of Room at the Bottom‘) u kojem je iznio provokativnu ideju o kreaciji materije in vitro. Taj je govor, među ostalim, postulirao kako se cijela ‘Encyklopædia Britannica‘ da čitljivo ispisati na glavi pribadače, a jedna od najčešće citiranih rečenica u njemu glasi: ’Principi fizike, koliko ja vidim, ne govore ništa protiv mogućnosti manevriranja stvarima atom po atom. To nije nikakav pokušaj da se prkosi njezinim zakonima, to je u načelu nešto što se može učiniti…’