Opravdanja poput ‘još smo mlada država‘ i ‘hrvatsko je pravosuđe još neiskusno‘ više ne mogu proći jer država i nije tako mlada – za koji će mjesec navršiti 27 godina i već je neko vrijeme ‘punoljetna‘. Da nije više riječ o ‘neiskustvu‘, nego nečem posve drugom svjedoči i nedavno donesena pravomoćna odluka jednog hrvatskog suda nacionalne razine koji je odbio tužbu jednog hrvatskog trgovačkog društva protiv tvrtke kćeri jedne multinacionalne korporacije.
>>>Hrvoje Kačer: Dug se namiruje i u slučaju da treća osoba stekne vlasništvo nad nekretninom
Prema toj presudi, multinacionalka, inače u svjetskom vrhu prema uspješnosti poslovanja, ne mora platiti za proizvod koji je preuzela. Slučaj jest malo složeniji, ali u slučaju kršenja pravnih normi očekivalo bi se da hrvatski sud, ako ne u prvom, onda barem u drugom stupnju, uoči bit problema i jasno razlikuje dobro od lošeg, pozitivno od negativnog, protupravno od pravnog. Nažalost, ma kako to nemoguće zvučalo, u konkretnom slučaju dogodilo se sve samo ne ono što se trebalo dogoditi.
Promjena posrednika
Jedan hrvatski proizvođač (Ciglana Sinj) iz nekih internih razloga godinama je svoj proizvod (inače cijenjen i tražen) plasirao na tržište preko drugog pravnog subjekta (koji je od njega kupovao i njemu plaćao). Taj proizvod kupovala je tvrtka kći jedne multinacionalne korporacije (Cemex). Tako je to trajalo godinama.
Prema pravomoćnoj presudi hrvatskog suda, tvrtka kći jedne multinacionalke ne mora platiti primljenu robu domaćem proizvođaču jer nije dobio suglasnost za raskidanje ugovora od prethodnog posrednika. Time je sud zanemario da to što nije ustupljen ugovor ne znači da nije ustupljeno pojedinačno pravo iz tog ugovora.
U jednom trenutku poremetili su se odnosi između proizvođača i posrednika i proizvođač je odlučio prekinuti suradnju s posrednikom i o tome je obavijestio kupca. U pisanom obliku javio je da s prijašnjim posrednikom prekida sve veze i da sada posluje preko treće pravne osobe. ‘Kći‘ je uredno primila novu pošiljku robe preko novog posrednika, ali je nije platila. Nakon nekog vremena počela je plaćati (jer inače ne bi dobila robu), ali ostao je dug od prve isporuke.
Novi posrednik (koji je uredno platio robu proizvođaču) na kraju se odlučio za tužbu, ali sud ga odbija jer ugovor nije moguće ustupiti-prenijeti bez suglasnosti druge ugovorne strane (u ovom slučaju prijašnjeg posrednika ili prodavatelja).
>>>Hrvoje Kačer: Sudovi sa sudskim vještačenjem više nemaju nikakve veze
Sud je očito propustio primijeniti elementarno pravilo prema kojemu to što nije ustupljen ugovor ne znači i ne može značiti da nije ustupljeno pojedinačno pravo iz tog ugovora (a manje je sadržano u većem). Za ustup pojedinog prava nužno je samo obavijestiti dužnika, a to u ovom slučaju nije bilo sporno. ‘Kći‘ je robu primila i nije ju platila, proizvođač je primio kupoprodajnu cijenu od posrednika ili prodavatelja, a kupac uporno odbija platiti bilo prodavatelju bilo proizvođaču i time za sebe ostvaruje neosnovanu i nepripadajuću dobit (nije krađa, ali nije ni daleko od krađe).
Da sve bude gore (a s tim vjerojatno računa onaj tko je zainteresiran), proizvođač je u nekom ‘praznom prostoru‘ između stečaja i predstečajnog postupka, a zastarni rokovi u odnosu na proizvođača su istekli, pa proizvođač iz formalnih razloga nema izgleda ako se sam odluči na tužbu (ali budući da je primio novac, nema što ni tužiti).
A obično poštenje?
Pravo je pitanje zašto jedan ovako nekorektan, nepravedan i neposlovan postupak multinacionalne korporacije prolazi ‘ispod radara‘ onih koji se bave poslovanjem poslovnih subjekata u našoj državi. Jednako kao što treba pohvaliti dobre primjere, treba kritizirati i one loše.
Živimo u vrijeme kada je ciljno tumačenje općeprihvaćeno. Hrvatska je članica EU, poslovni moral i poslovni kodeksi su zakon za poslovne subjekte, hrvatski suci su i europski suci i morali bi suvereno i kreativno primjenjivati pravo. Umjesto toga u 21. stoljeću imamo sudsku odluku koja djeluje kao da ciljno tumačenje uopće ne postoji, ona je pravomoćna i nema mogućnosti promijeniti je.
>>>Hrvatski ‘Baywatch’ – Koncesionari plaža u opasnosti od milijunskih odšteta
Imamo multinacionalnu korporaciju koja formalistički nastoji ‘ušićariti‘ nešto što joj ne pripada i ne pada joj na pamet da vrati isporuku koju nije platila ili da se zapita zašto je platila već onu sljedeću i sve od tada do danas. Kako sada stvari stoje, cijenu je platio onaj tko je najmanje kriv, odnosno koji uopće nije kriv.
To je posrednik koji je prihvatio pomoći proizvođaču da ne propadne i na tom putu stjecajem nevjerojatnih okolnosti doveo u pitanje i svoj opstanak i svoju budućnost, uz ostalo, na primjeru tog proizvođača i tog posrednika lome se koplja na temu što je starije kokoš ili jaje – ovdje je li stariji predstečajni ili stečajni postupak – zašto to nitko do mjerodavnih do sada nije ‘presjekao‘?