Uredno funkcioniranje pravosuđa ima posebnu, naglašenu težinu za svakoga, a posebno za poduzetnike koji žele da se problem, ako već iskrsne, riješi brzo i zakonito. Napokon, to pravosuđe plaćaju upravo oni iz svojih poreza, što im, naravno, ne daje za pravo da sudovi sude njima u korist, ali daje im za pravo da imaju kvalitetno pravosuđe. U tom je smislu poznata izreka da je pravda spora, ali dostižna ipak samo dijelom prihvatljiva. Naime, ako se pravda zadovolji presporo, postaje nepravda. Upravo je to temelj općeprihvaćenog načela o pravu na suđenje u razumnom roku, što praksa tumači tako da stranka u roku od tri godine treba dobiti sudsku odluku, barem nepravomoćnu.
Sudovanje o arbitraži
Arbitraža kao alternativni put sudovanja izum je razvijenog Zapada, no postojala je i u bivšoj državi; prihvaćena je također u samostalnoj Hrvatskoj. Kao i svugdje, arbitražna odluka jednaka je pravomoćnoj sudskoj odluci, a samo iznimno (zbog vrlo malo razloga) dopušteno ju je pobijati pred sudovima, što je i logično jer arbitraža nikomu nije nametnuta, biraju je stranke kao način rješenja možebitnog spora.
Prošle su već više od dvije godine od pokretanja sudskih sporova zbog splitske Spaladium Arene, a još nije održano ni jedno ročište. Za to vrijeme ljudi prolaze pokraj nedovršenog rugla od zgrade u stečaju, pazeći da im nešto ne padne na glavu
Povod ovom tekstu i našoj (vjerujemo i općoj) zabrinutosti jest ono što se događa u dva hrvatska suda u svezi s poznatom arbitražom koja se 2017. bavila splitskom Spaladium Arenom. Mediji su mnogo pisali o toj odluci u kojoj mnogo toga djeluje prilično čudno; čak nema ujednačenih izjava o tome tko je uspio u arbitraži (iako je očito jasno da je Grad Split izgubio u ključnom dijelu, a uspio u zanemarivom). Čudno je također što su subjekti u javno-privatnom partnerstvu, Grad Split i Republika Hrvatska, prestali plaćati iako su znali da je to veoma rizična odluka. Još je čudnije, ali neprijeporno, što je formalni nedostatak, naime da član arbitražnog vijeća bude arbitar na popisu s međunarodnim elementom, ispravljen tek pretkraj postupka, kad se to počelo propitkivati u javnosti. Na kraju, možda je najčudnije (što načelno ne prejudicira na čiju je to štetu) što je odluka donesena pregledom samo manjeg dijela dokumentacije. Ugovor o javno-privatnom partnerstvu ima 37 stranica i arbitraža ga je imala pred sobom, ali zato nije imala šesnaest priloga koji su sastavni dio ugovora i imaju ukupno 233 stranice. Dakle, odlučeno je na temelju manje od četrnaest posto dokumentacije.
Osam minuta za odgodu
Sudovi će suditi kako budu sudili, ali sve nas treba zabrinuti kako tretiraju te postupke. Prošlo je već više od dvije godine od pokretanja, a u te dvije godine ni u jednom od dvaju sudova nije održano ni jedno ročište. Kad to stavimo u kontekst prava na suđenje u razumnom roku i enormnog interesa javnosti (posebno splitske, koja svakodnevno umjesto pokraj zgrade ljepotice, npr. nove Palače pravde, prolazi pokraj nedovršena rugla od zgrade u stečaju, pazeći da joj nešto ne padne na glavu, i tako godinama...), znakovito se čini ono što se događalo 5. travnja 2019. na sudu u Splitu. Naime, pripremno ročište odredila je sutkinja koja je dobila spis od one koja u njemu nije učinila baš ništa (nije odredila termin i održala ročište).
Ročište je počelo u devet sati i završilo, prema zapisniku, u 9.08. Za tih osam minuta ‘pročitani‘ su tužba, odgovori na tužbu, podnesci tužitelja, podnesci umješača (zainteresiranih stranih banaka; još nije doneseno rješenje o priznavanju njihova statusa). Dalje u zapisniku slijedi antologijska rečenica: ‘S obzirom na to da će predmetni spis biti dodijeljen u rad drugom sucu, sudac donosi rješenje da se današnje pripremno ročište odgađa, a sljedeće će biti naknadno zakazano.‘ ZPP ne poznaje buduće događaje kao opravdani razlog za odgodu ročišta. Sigurno, ta je odgoda dalje usporila ionako prespor sud. Da se samo htjelo, umjesto osam minuta moglo se spisu posvetiti barem petnaest minuta i zaključiti pripremno ročište i tu fazu postupka.
Nova uska grla
Sljedeće ročište teško da će se održati ove godine. A to nije ni blizu onoga na što poduzetnici (ali i svi mi) imaju pravo!
Samo uzgred, da slika bude kompletna: autor ovoga teksta već dulje od godinu dana čeka odluke žalbenih sudova koji su elektronički odabrani kao najmanje opterećeni. Neka autor čeka i dalje jer ta dva spisa sigurno nisu važna za društvo u cjelini, ali ipak postaju važna ako su znakovita za rješavanje spisa općenito, ako usko grlo u postupanju postaju oni koji bi to usko grlo morali riješiti (u jednom je riječ o procesnom pitanju smije li se u izvanparničnom postupku djelomično povući prijedlog za diobu bez pristanka druge strane, u drugom je li dug 15 ili 25 tisuća kuna).
Imamo pravo pitati se je li to samo dio matrice koju već godinama gledamo sa švicarskim frankom, lažne matrice prema kojoj jednostavna rješenja ne postoje. Mi tvrdimo da ih ima, ali mogu se naći samo ako ih traže oni koji to najbolje znaju. Nađena rješenja neka također provode oni koji to najbolje znaju – (najbolji) suci.