Nezakonit i nereguliran ribolov u svijetu uskoro bi mogao doseći 26 milijuna tona, odnosno oko 30 posto ukupnog svjetskog godišnjeg ulova. No, legalan ulov ne znači uvijek i održiv ulov, a tome svjedoči činjenica da se gotovo 93 posto ribljih stokova u svijetu maksimalno iskorištava.
- Drugim riječima, nemoguće je znatno povećavati količinu ribe koja se lovi na globalnoj razini. To je ogroman problem i ako ovako nastavimo ostat ćemo vrlo brzo bez riba u moru, ali i izvora prihoda koji nam ta riba pruža. Prema nekim prognozama već 2049., tvrdi Danijel Kanski, savjetnik za ribarstvo WWF Adria, Svjetske organizacije za zaštitu prirode koja je prošle godine pokrenula projekt Fish Forward.
Ovom projektu priključilo se 11 zemalja Europske unije, koja je najveći uvoznik proizvoda iz ribarstva na svijetu, a gotovo 50 posto tog uvoza dolazi iz zemalja u razvoju. U projekt se uključila i Hrvatska, prema riječima Danijela Kanskog, jedna od rijetkih zemalja u Europi koja bi mogla imati dovoljno ribe za vlastite potrebe da nije izvoza i potrošnje sitne plave ribe u uzgoju tuna. Stoga smo i mi prisiljeni uvoziti oko 50 posto proizvoda iz ribarstva.
Znači li to da je stanje ribljih stokova u Jadranu nešto bolje nego u svjetskim morima?
Stanje na Jadranu jednako je loše kao i na čitavom Mediteranu. Ribe je sve manje. I u Hrvatskoj ljudi misle da je legalan ulov jednako održivi ulov. Međutim to nije tako. Zapadna Europa odavno je prepoznala taj trend. WWF - Svjetska organizacija za zaštitu prirode je sudjelovala u kreiranju certifikata koji se zove MSC (Marine Stewardship Council). Riječ je o oznaci na pakiranjima koja jamči da je riba iz održivog ulova. Problem je što MSC riba još uvijek ne postoji na Mediteranu i Jadranu iz jednostavnog razloga što su stokovi u lošem stanju i zbog toga riba ne može dobiti oznaku.
Na koji način možemo spriječiti katastrofalno stanje na Jadranu i morima svijeta?
Važno je prije svega utjecati na svijest i ukazati na situaciju koja je jako loša te pritom potaknuti ljude na promjenu. Teško je pokazati prstom u nekoga. To jednostavno nije fer s obzirom da svi utječemo na situaciju, dakle svi smo za nju odgovorni – od politike koja upravlja resursima, preko ljudi koji te resurse koriste i onih koji njima trguju, do kupaca koji su ključni u cijeloj priči. Kupce je potrebno educirati, stoga je WWF izdao „Priče iza vašeg tanjura“, WWF-ov vodič za kupnju proizvoda iz ribarstva koji na vrlo jednostavan način, uz niz recepata vrhunskih kuhara, educira svakog potrošača kako prepoznati proizvode iz održivog ulova. Vodič je dostupan u online verziji na stranici www.kojuribukupiti.org
Kako možemo prepoznati ribu iz održivog ulova koja nema MSC certifikat?
Najvažnije je da u Hrvatskoj i na Jadranu ljudi prestanu jesti ribu koja je neodrasla. Primjerice da prestanu kupovati oslića od deset centimetara. Danas je najisplativije otići na tržnicu i kupiti malog oslića za 20 kuna. Međutim, upravo je to najskuplji oslić jer se on još uvijek nije izmrijestio, ulovljen je iz mora i uopće mu nismo dali šansu da se reproducira. Cijena te ribe danas je 20 kuna, ali za nekoliko će godina on će biti mnogo, mnogo viša. WWF trenutno radi na pokretanju procesa certificiranja ribarstva po cijelom Mediteranu, a isto tako i na Jadranu što će dodatno potaknuti potrošače da odaberu ribu iz održivog ulova.
U idealnim uvjetima koliko godina treba da se obnove riblji stokovi?
To ovisi o vrsti koja se treba obnoviti. Konkretno, dugoživuće vrste koje se nalaze u vrhu hranidbenog lanca poput morskih pasa, kirnji, bakalara i ostalih velikih predatora globalno su najugroženije, te je njihov oporavak iznimno spor. Na primjeru bakalara možemo zaključiti da se usprkos svim restrikcijama ribolova stokovi izuzetno sporo oporavljaju i uopće je pitanje hoće li se ikada oporaviti. S druge strane postoje vrste koje kratko žive i imaju dobre reproduktivne sposobnosti, poput srdele ili haringe, te oporavak stokova tih riba moguće očekivati u par godina.
Koje zemlje u Europi imaju dovoljno proizvoda iz ribarstva za vlastite potrebe?
Zemlje poput Islanda i Norveške, kojima je ribarstvo strateška grana. Međutim, čak i zemlje koje imaju najveće ribarske flote na Mediteranu poput Italije i Španjolske ovisne su o uvozu proizvoda iz ribarstva.
Autor: Alma Radoš, Lollipop komunikacije