Mnogi su svjedočili sceni kad u nekom jadranskom mjestu, uz plažu, usred kristalno sunčanog dana neki postariji lokalac pogleda u nebo i mirno izjavi: ‘Stiže nevera‘. Turisti kontinentalci začuđeno ga pogledaju, zaključe da ga je sunce (ili nešto drugo) omamilo. I cijela obitelj, natovarena luftićima, bezbrižno nastavi prema plaži.
>>>Miodrag Šajatović: Treća četvrtina Vladina mandata – počelo pranje prozora sjekirom
Za manje od jedan sat nebo je prekriveno oblacima, vjetar razbacuje luftiće po plaži, majke panično skupljaju dječicu po plićaku i svi zajedno, neuspješno, pokušavaju stići do apartmana prije negoli ih zahvati nevrijeme. Kad se napokon dokopaju krova nad glavom, na trenutak im kroz glavu prođe misao da onaj stari lokalac nije baš bio, kako se ono kaže, ‘inšempjan‘.
Slično nevjernim turistima-žabarima, danas se u Hrvatskoj, kad je o ekonomskim predviđanjima riječ, ponaša većina građana, od onih na dnu društvene ljestvice do političara i kreatora ekonomskih politika. S naglaskom na skupinu ‘čuvara stabilnosti‘. Jer, čemu se brinuti, pa ‘nebo‘ je vedro.
Ponavlja se 2008.
Navršava se deset godina od izbijanja globalne recesije. Sve je više signala da se stvaraju uvjeti za novi globalni slom. Hrvatska kao i prije deset godina bilježi rekordne stope rasta BDP-a, zaduživanje stanovništva i rast osobne potrošnje. Iskusni će prepoznati opasne oblake na obzoru
BDP je u drugom tromjesečju narastao do, za naše prilike, odličnih 2,9 posto pa u Vladi naglašavaju da je to ‘brže nego u prethodnom kvartalu i u odnosu na prosjek EU‘. A u Hrvatskoj udruzi banaka ističu da je ‘u drugom tromjesečju 2018. definitivno profiliran uzlazni dio kreditnog ciklusa‘. Da sve bude ljepše, oporavak je vidljiv u svim segmentima kreditiranja, posebno u kreditiranju stanovništva.
I onda se pojavi neki postariji lokalac koji gledajući prema obzoru potiho konstatira da, eno, stiže recesija. I sâm bi volio da ima krivo. Nije on neki profesionalni ekonomski meteorolog. Samo mu iskustvo govori da je i ono ekonomsko nebo prije deset godina bilo vedro i da su na obzoru bili isti znakovi upozorenja koji se i danas polako slažu.
I tada, prije deset godina, američke su burze bilježile rekordne iznose kao i ovih tjedana. I tada je, kao i sada, Argentina tražila MMF-ovu pomoć jer joj je valuta počela drastično slabjeti, a dugovi se nisu uspijevali servisirati. I tada je, kao i sada pod Trumpom, bila dopuštena deregulacija američkih financijskih tržišta.
Kad je pak o Hrvatskoj riječ, prije te krize bilježile su se visoke stope rasta, oko pet posto, pa su političke stranke obećavale rast od najmanje sedam posto. U međuvremenu se kapacitet rasta BDP-a prepolovio pa sadašnjih 2,9 posto odgovara nekadašnjim rekordima od pet posto. I tada, prije krize, stanovništvo se ubrzano zaduživalo. Jedina je razlika što su tada i u Hrvatskoj čak i penzići počeli špekulirati na burzi pokušavajući zaraditi na bikovskom tržištu.
Izvoz raste, industrija pada?!
U nadi da do sljedeće recesije ipak imamo darovanih godinu-dvije, krajnji je čas da se počne ozbiljno i usporedno raditi na osmišljavanju nacionalne strategije razvoja do 2030. i paketa hitne pomoći kad izbije recesija
Naravno da nitko dobronamjeran ne zaziva skorašnju recesiju. Ni globalnu ni lokalnu. Ali jednako tako nitko odgovoran ne smije okretati glavu pred činjenicom da cijelo desetljeće (u svijetu) bez nekakvog sloma nije uobičajena pojava. Nažalost, odgovornih je malo. Pet godina, otkad u Hrvatskoj službeno nema recesije i traje faza uzleta, nije iskorišteno ni za dugoročno promišljanje razvoja ni za postavljanje temelja za veću otpornost ekonomije i društva kad ih lupi pad BDP-a. U vrijeme uzlaznog ciklusa, kad se ne vodi prociklička fiskalna politika, rast se podgrijava proračunskim rastom. Kad stigne zahladnjenje, neće biti goriva. Osim ako se ne računa da će se državne financije vratiti u investicijski rejting pa ćemo se opet moći zaduživati dok se ne vratimo u fazu ‘junk‘ državnih obveznica. U nadi da do sljedeće recesije ipak imamo darovanih godinu-dvije, zaista je krajnji čas da se počne ozbiljno, a ne formalno, osmišljavati nacionalna strategija razvoja do 2030. Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci o njezinu stvaranju nema ni riječi. A tijelo na čelu s premijerom Plenkovićem sastalo se samo jedanput da se zadovolji forma prema Bruxellesu.
>>>Miodrag Šajatović: Uljanik Grupa zaslužila je završiti u stečaju ili predstečaju
Razumljivo je da se dio vladajućih struktura bavi discipliniranjem članstva, gašenjem radničkog bunta zbog propasti Uljanika, ali valjda se može oformiti skupina koja će promišljati budućnost. I još jedna koja će proigravati scenarije za vrijeme nestabilnosti. I napraviti vodič za onu varijantu ‘u slučaju nužde razbij staklo‘. Kako se sada čini, u državi se ne radi ni na dugoročnoj strategiji ni na kratkoročnim vatrogasnim mjerama u slučaju frke. A na obzoru se gomilaju oblaci. Za sada moraju zbuniti i upućene. Primjera radi, kako to da izvoz raste, a industrijska proizvodnja pada.