Svijet je i bez pobjede Donalda Trumpa na izborima za predsjednika SAD-a bio komplicirano mjesto. Ulazak kontroverznog poduzetnika u Bijelu kuću vrlo će vjerojatno utjecati na mnoge stvari. Na biznis i globalizaciju svakako. Veći dio poslovne zajednice sigurno je svjestan da će, koliko god Amerika bila daleko, posljedice onoga što će se odlučivati u Washingtonu prije ili poslije, i to u nizu derivacija, utjecati i na budućnost tvrtki u Hrvatskoj. A već je ionako teško bilo što predvidjeti i na temelju toga planirati. Od domaćih igara između vladajućih HDZ-a i Mosta u vezi s poreznom reformom (za početak) preko tehnološke revolucije koja dovodi do jučer nezamislive disruptivne poslovne konkurente i izaziva krizu institucije Europske unije, na koju smo se tek počeli privikavati, do pitanja do kada će globalna ekonomija ostati izvan recesije zahvaljujući sve jačim teškim financijskim drogama.
Kad se dogodi – kasno je
Jedno od mogućih tješenja za poduzetnike, menadžere, ali i kreatore ekonomske politike u Vladi, upotreba je alata zvanog – scenarij. Ne pomaže više ‘klađenje‘ na jedan mogući slijed događaja u tvrtkinoj okolini. Opasno je početi promišljati o prilagodbi kad neka promjena već nastupi. Opstaju oni koji su sposobni u kratkom roku donijeti kvalitetne komplicirane odluke. Oni koji žele opstati u sve turbulentnijim okolnostima moraju svladati tehnike oblikovanja više mogućih budućnosti. Ako treba, i pet, šest scenarija. Od kojih neki, poželjno je, s današnje razine poimanja trebaju biti čista fantastika. Velika je vjerojatnost da bi se ta fantastika mogla ostvariti. Ako se malo pažljivije svrati pozornost na spominjanje pojma ‘scenarij‘, može se uočiti njegovo sve češće spominjanje. U Agrokoru, primjerice, često spominju kako se u Koncernu proigravaju različiti scenariji. Uprava Ine nedavno je u priopćenju u povodu najava da bi se mogla zatvoriti Rafinerija nafte u Sisku spomenula kako se radi na više mogućih scenarija. Ministar financija Zdravko Marić, braneći finalni prijedlog porezne reforme, nekoliko je puta rekao da je napravljeno više desetaka različitih scenarija... Potkraj dvadesetoga stoljeća bilo je dovoljno stare trendove projicirati u budućnost i na temelju toga planirati. Vladao je modni trend da svako poduzeće koje drži do sebe ima viziju, misiju i godišnje planove. Onda su se planovi revidirali polugodišnje ili kvartalno. Danas više ni to nije dovoljno. Iskusni igrači svladavaju tehnike izrade kvalitetnih scenarija, a donositelji odluka, ovisno o razvoju situacije, izvlače pojedini scenarij. S obzirom na to da su već u igranju s tim scenarijima dolazili do hipotetskih odluka što učiniti kad prigusti, proces ne ide ispočetka. Rješenja i prilagodbe već su spremni. Naravno, nije tehnika izrade scenarija čarobno rješenje, ali oni koji ih primjenjuju tvrde da im je takav pristup bio presudan. Bilo da je riječ o tome koji dio posla prodati, što akvirirati, od koje proizvodnje odustati, u koje nove biznise ući, kako se suprotstaviti izazivačima koji su već zakoračili u četvrtu industrijsku revoluciju i dolaze s disruptivnim poslovnim modelima...
Scenarij s robotima
Koncept primjene scenarija metoda je strateškog menadžmenta preuzeta iz vojnog planiranja američkih zračnih snaga. Godine 1967. objavom knjige ‘Godina 2000.‘ autora Hermana Kahna (jednog od vojnih stratega vojske SAD-a) počinje popularizacija scenarija u poslovnom planiranju i odlučivanju. Definicija je mnogo, a jedna kaže da je scenarij ‘općenito razumljivi opis moguće situacije u budućnosti nastao na temelju složene mreže čimbenika utjecaja‘. Scenariji omogućuju donositelju odluke kretanje iz sadašnje situacije u opisanu budućnost kako bi se izbjegla opasnost u budućnosti. Primijenjeno na Hrvatsku, i to na makrorazini, taj pristup morao bi zamijeniti kolektivnu opsjednutost izradi različitih, najčešće nedovoljno promišljenih strategija. Primjerice, akcije na rješavanju demografskog problema nije dovoljno temeljiti na nadi da je trend sve manjeg broja stanovnika moguće zaustaviti. Pa ne bi bilo loše proigrati naizgled znanstvenofantastični scenarij u kojemu bi se reindustrijalizacija izrazito temeljila na robotizaciji. Tako bi se smanjila potreba za radnom snagom (autistični kakvi jesmo, ne bismo htjeli ‘dotepence‘ iz drugih dijelova svijeta), a dodana vrijednost mogla bi biti dovoljna da se iz nje mirovinski i zdravstveni sustavi učine održivima. Vrijeme je za kvalitetne scenariste. Ne samo u filmskoj industriji.