Početkom 90-ih došao sam za vikend u posjet roditeljima. Sjedimo pred televizorom, gledamo ‘Dnevnik‘. Jugoslavija se raspadala u krvavom ratu. U jednom trenutku okrenuo sam se ocu i rekao: ‘Vidiš li što tvoja generacija ostavlja nama? Niste se baš pokazali.‘ Otac se počeo braniti: ‘Nemoj tako! Što sam ja kriv? Običan sam radnik. Nisam bio ni u Partiji. Ne priznajem kolektivnu krivnju!‘ Nisam odustao: ‘A ne! Da ste htjeli i znali, mogli ste kolektivno drukčije djelovati. Ali niste!‘
Prošlo je dvadesetak godina. Opet subota u roditeljskom domu. Opet ‘Dnevnik‘ gledamo zajedno. Recesija u Hrvatskoj lupa punom snagom. Druge se zemlje već polako izvlače iz minusa, mi zaranjamo još dublje... U jednom trenutku otac kaže: ‘Vidiš li ti što tvoja generacija ostavlja mlađim generacijama? Snosite kolektivnu krivnju.‘ Naravno, zaboravio sam svoje optužbe od prije dvadeset godina i počeo se braniti: ‘Ma ne priznajem ja kolektivnu krivnju! Pa znaš da svaki tjedan pišem kako bi trebalo biti i što bismo trebali raditi...‘ U pola rečenice shvatio sam kakav će biti očev odgovor: ‘Ako je moja generacija bila kolektivno kriva, onda je i tvoja!‘
Mlade ne zanimaju sprtljana i nedovršena tranzicijska revolucija i maštarije o tome da kao društvo upravljamo svojom ekonomijom. Tu su bitku izgubili njihovi očevi. No generacije koje uživaju u blagodatima pametnih telefona moraju strahovati hoće li ih robotizacija učiniti viškom na tržištu rada.
Očevi i sinovi
Pitam se kako bih, da je otac još živ, prema tim svojim nesmotrenim kriterijima kolektivne generacijske krivnje prošao danas, kad se svi propusti u posljednjih nekoliko desetljeća, koliko je moja generacija na vlasti, stapaju u dramatičan egzodus mlade generacije koja ide trbuhom za kruhom. Možda bi se jedina, kakva-takva obrana pred kolektivnom krivnjom moje generacije mogla sažeti u rečenicu: Kakvi očevi, takvi sinovi. (Isprika, korektno je: Kakvi roditelji, takva djeca.)
>>>Miodrag Šajatović: Ako bankari danas imaju probleme, sutra će ih osjetiti i realni sektor
Naravno da je kolektivna krivnja u većini pojava neprihvatljiv pristup. Ali kad je o razvoju društva u cjelini riječ, možda takav pristup ipak treba dopustiti. Da je u nekoj generaciji kritična masa sposobnih, odlučnih, poštenih ljudi, da u nekoj generaciji postoji prava elita, procesi bi se sigurno mogli okrenuti u pravom smjeru. Do sada kritične mase nije bilo, a sve su manji izgledi da će je biti u trenutku kad se nova generacijska ‘kritična masa‘ prelijeva u Irsku, Švedsku ili Njemačku.
A što se događa s međugeneracijskim odnosima različitih generacija koje su ostale u Hrvatskoj? Uz malo pojednostavnjivanja moglo bi se reći da generacija današnjih pedesetogodišnjaka, koji još drže mnoge važne pozicije u politici i biznisu, i dalje pokušava privesti kraju tranzicijsku revoluciju. Sve se radilo površno, prtljalo se, zbog čega je ostalo mnogo pogrešno napravljenoga posla u povratku iz socijalizma u kapitalizam. Još smo, primjerice, zarobljeni temama što se dogodilo s ‘našim‘ poduzećima.
>>>Miodrag Šajatović: Ericssonova škola lobiranja – kako političara pridobiti za 5G tehnologiju
Naime, mnogi od nas bili su samoupravljači u svojim OUR-ima i pretvorbu smatraju otimanjem. Pa nas boli kad vidimo da ova ili ona tvrtka završava u rukama stranaca. Mi bismo još htjeli biti nekakav važniji faktor u ovome globaliziranom svijetu. Mučimo se i ne želimo vidjeti da je bitka izgubljena. Da će za koju godinu struktura vlasništva nad tvrtkama biti onakva kakva je bila prije stotinu godina. Opet su vlasnici sve češće poduzetnici Nijemci, Austrijanci, Mađari, Česi...
Izgubljene bitke
I još se čudimo kad generacija današnjih tridesetogodišnjaka ne razumije naše patnje. Njezini pripadnici ravnodušni su kad IN2 prijeđe u ruke američkih investitora, a Pan-pek preuzmu Poljaci. A zapravo se ponašaju u skladu s nasljeđem koje smo im ostavili. Oni se ne sjećaju vremena kad su tvrtke u stranom vlasništvu bile rijetkost.
Generacija današnjih tridesetogodišnjaka ravnodušna je kad IN2 i Pan-pek preuzmu stranci. A zapravo se ponašaju u skladu s nasljeđem koje smo im ostavili. Oni se ne sjećaju vremena u kojem su tvrtke u stranom vlasništvu bile rijetkost.
Sjećaju se, međutim, dijela domaćih poduzetnika koji su dobili tvrtke podržavljene pretvorbom i majstorski iz njih isisali dio kapitala, a drugi dio uništili. Njih ne zanima tranzicijska revolucija i maštarije o tome da kao društvo upravljamo svojom ekonomijom. To je bitka u kojoj nisu pobijedili njihovi očevi i što sad oni tu mogu? Njima je ostalo da se uključe u drugu, za njih mnogo opasniju revoluciju. Onu digitalnu.
>>>Miodrag Šajatović: Neće Hrvatska ostati bez ljudi. Riješit će to KP Kine
Danas, kad je ta revolucija u punom jeku, razumljivo je što su mladi tako oportunistički raspoloženi. I ta revolucija jede svoju djecu pa generacije koje uživaju u blagodatima pametnih telefona istodobno moraju strahovati hoće li ih umjetna inteligencija i robotizacija učiniti viškom na tržištu rada. Vlasništvo nad tvrtkama, nacionalna strategija razvoja, monetarna politika, reforma pravosuđa i slične teme, tako ja to vidim, za generacije Y i Z postaju drugorazredne. Jedino se nadam da njihova djeca neće za dvadesetak godina i njih prozivati za kolektivnu generacijsku odgovornost.