Eh, kad bi zidovi Kristalne dvorane zagrebačkog hotela Westin znali govoriti! Mogli bi ispričati priču o desetak velikih, strateških ekonomsko-političkih skupova kojima se pokušavala usmjeriti nacionalna ekonomija. Od kojih većina u kasnijem izvršenju nije postigla očekivane rezultate.
Ovog tjedna u toj slavnoj Kristalnoj dvorani održana je zajednička konferencija Vlade i Hrvatske narodne banke ‘Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj‘ pa se iznova postavilo pitanje je li to napokon ‘proizvod‘ koji će proljepšati budućnost Hrvatske.
Kad oko 2023. euro postane hrvatska valuta, napokon te nitko neće ‘cipelariti‘ kad se budeš zauzimao za to da se slabljenjem vrijedeće valute potakne izvoz. Njemačka, Francuska i ostali iskorištavaju svaku priliku da slabijim eurom učine svoj izvoz konkurentnijim. To se samo nije smjelo, htjelo ili znalo s kunom.
U istom je prostoru (hotel se tada zvao Intercontinental) 1993. tadašnji premijer Nikica Valentić poslovnoj zajednici objašnjavao nenajavljeno uvedeni ‘Antiinflacijski program‘. U njemu je u Sanaderovo vrijeme tadašnja šefica Ureda za strateški razvoj Martina Dalić iznijela svoj pogled na strategiju, ali Sanader je, umjesto da je podupre, medijima, skrećući pozornost, plasirao najavu da će biti uvedena – obvezatna srednja škola. U tim su prostorima SDP-ovci prije pobjede na izborima 2011. promovirali svoj brzo zagubljeni ‘Plan 21‘. Zadnji iščekivani ekonomskostrateški skup u Kristalnoj dvorani priredio je uoči izbora 2015. Tomislav Karamarko. Doveo je njemačke ekonomiste iz IFO-instituta. Neupućen u hrvatske tabu- teme, Hans-Werner Sinn iz IFO-a predložio je, među ostalim, da se slabljenjem kune pojača izvozna konkurentnost hrvatskoga gospodarstva. Naravno da je ‘iscipelaren‘, pa je to bio, uz to što je njegov rad Karamarko financirao novcem iz ruske donacije, u turbulencijama koje su nastale u koaliciji HDZ-a i Mosta još jedan brzo zaboravljen dokument.
Mlaka Vladina reformska vodica
I dok je naivni Sinn zagovarao aktivniju ulogu središnje banke, ovotjedni skup najave da Hrvatska kreće u prihvaćanje eura znači konačno gubljenje nade da će zemlja tečajnom politikom poticati izvoz. Zlobnici bi rekli da je središnja banka vođenjem pogrešne monetarne politike prouzročila to da bruto devizni dug svih domaćih sektora premašuje 500 milijardi kuna (150 posto godišnjeg BDP-a!), a sad ta ista monetarna vlast dolazi kao spasilac. ‘Betonom‘ će se zaliti sve pogreške iz prošlosti. Odustajemo od monetarne suverenosti (što će nam kad je nikada zapravo nismo ni konzumirali) i predajemo se u ruke Europske središnje banke. Treba priznati da je aktiviranje strategije za uvođenje eura vrlo inteligentan potez onih koji su ga osmislili i upravo sada plasirali. Plenkovićeva vlada nema veliku, motivacijsku ideju. Onih 127 stranica Nacionalnog programa reformi sadržava ‘mlaku vodicu‘ koja se ni takva ne uspijeva realizirati u samozadanim rokovima. Ulazak u eurozonu, međutim, asocira na godine kad se sve opravdavalo zadovoljavanjem kriterija za ulazak u NATO pa u EU. Kad bi bili spremni na prave reforme, članovi Plenkovićeve vlade mogli bi sljedećih godina sve teške poteze pravdati zadovoljavanjem kriterija za ulazak u eurozonu. Nažalost, ako se reforme budu svodile na ujedinjavanje inspekcija ili sustav nagrađivanja dobrih u državnoj upravi (bez kažnjavanja loših) i ‘light‘ mjere u sudstvu, uvođenje eura bit će još jedno razočaranje.
Izvoznici na pričuvnom položaju
Zlobnici bi rekli da je središnja banka vođenjem pogrešne monetarne politike prouzročila to da bruto devizni dug svih domaćih sektora premašuje 500 milijardi kuna (150 posto godišnjeg BDP-a!), a sad ta ista monetarna vlast dolazi kao spasilac. ‘Betonom‘ će se zaliti sve pogreške iz prošlosti.
Dobro je to što je prvi put riječ o zajedničkom projektu Vlade i HNB-a. Loše je ako je to zato što je to jedini strateški cilj gdje ne treba očekivati nikakav ozbiljniji otpor. Dužnici iz svih sektora nadaju se boljemu, a izvoznici su odavno kapitulirali. Znaju da ne mogu računati na slabiju kunu pa su se povukli na pričuvni položaj i bili bi sretni da kuna ne nastavi jačati. Građane će se već uvjeriti da cijene neće rasti, a malo će im se podgrijati nada da možda plaće porastu. Za sada bi jedini gubitnici mogli biti vlasnici mjenjačnica jer će nestati potreba za zamjenom kuna u eure i obrnuto. Ali oni baš i nisu neka snaga koje bi se uplašili ovdašnji vječno usplahireni političari na vlasti.
Dakle, zaključak je: nakon 25 godina za sve je prekasno. Ako im se uvodi euro, nek im bude!
Nije ugodno kolumnistu koji je u četvrt stoljeća napisao stotine članaka o tome kako bi se tečajem trebalo pomoći hrvatskom izvozu priznati da za to nema više nikakvih izgleda. Ali uvijek se nađe i neki ‘slatki limun‘. Kad otprilike 2023. euro postane hrvatska nacionalna valuta i kad glavna bude Europska središnja banka, napokon te nitko neće ‘cipelariti‘ kad se budeš zauzimao da se slabljenjem vrijedeće valute potakne izvoz. Njemačka, Francuska i ostali koji imaju euro iskorištavaju svaku priliku da slabijim eurom u odnosu na dolar, jen ili juan učine svoj izvoz konkurentnijim. To se samo nije smjelo, htjelo ili znalo s kunom.