Može li urednik i komentator poslovnih novina nakon 28 godina praćenja tranzicije imati posttraumatski stresni poremećaj? PTSP se u širem značenju definira, pojednostavnjeno, kao oblik psiholoških posljedica izlaganja stresnim događajima. Naravno da se eventualni novinarski PTSP ne može mjeriti sa stresom vojničkoga, ali ipak...
Običaj je da se čitatelji novina žale uredniku, ali evo, ispričavam se na zamijenjenim ulogama. Pitate koji su simptomi zbog kojih sam posumnjao u novinarskim praćenjem tranzicije izazvani stresni poremećaj?
Pa evo, u posljednje vrijeme ima mnogo zanimljivih ekonomskih tema: od žučnih debata treba li otkupiti Inu od Mola, krenuti u privatizaciju 25 posto HEP-a, treba li direktore državnih tvrtki birati natječajem do toga kako urediti pravila javne nabave. Uvijek su tu i bujanje proračuna, neprovedba reformi, korupcija, neučinkovito pravosuđe. Ima preuzimanja tvrtki, pada njihova kreditnog rejtinga...
Tektonski poremećaji
I sve je to okej, ali nešto ipak fali. Nekako su mi sve to mirnodopske teme. Nema više velikih, povijesnih, dramatičnih tema kakvih je bilo od početka tranzicije. Ono kad je 1989., još u socijalizmu, tadašnji premijer SFRJ-a Ante Marković donio zakon prema kojemu se dopušta privatno vlasništvo nad do tada društvenim poduzećima. Pa vođenje ekonomije zemlje u uvjetima Domovinskog rata. Pa pretvorba i privatizacija. E, bila je tu i hiperinflacija. Cijene su na mjesec rasle 30 posto!
Onda Valentićev iznenadni antiinflacijski program 1993. Pa se hiperinflacija pretvorila u krizu nelikvidnosti. Onda je nelikvidnost promijenila agregatno stanje i prouzročila veliki val stečajeva i otpuštanja. Pa štrajkovi. Onda početkom 21. stoljeća eksplozija investicija bez pokrića, sumanuto zaduživanje, ludilo na domaćoj burzi... Onda slom 2008. I na kraju, a čini mi se da je to bio presudan moment za moju sumnju na elemente medijskog PTSP-a, čak šest godina pada BDP-a, tj. recesije koja je završila fiskalizacijom i predstečajnim nagodbama.
Evo nas u drugoj godini oporavka. Fazi uzleta, što bi se reklo rječnikom klasične cikličke teorije. Neplaćanja se (još) nisu vratila kao epidemija. Cijene variraju od blage deflacije prema blagoj inflaciji. Kamatne stope lagano padaju čak i za hrvatske poduzetnike. Broj nezaposlenih pada. Štrajkova nema. Čak se i vanjski dug prema nekim pokazateljima smanjuje...
Pomalo zavidim kolegama političkim novinarima. Kod njih je sve jednostavnije. Adrenalin je uvijek tu. Uvijek dolaze nekakvi izbori. Nemojte misliti da se žalim samo vama, drage čitateljice i čitatelji. Pitao sam ja i stručnjake. Nisam baš pitao psihijatre. Zadržao sam se na psiholozima. Kažu: ‘Kao i obično, vi novinari pretjerujete. Nije ti to nikakav tranzicijski PTSP. Samo se još nisi prilagodio novim okolnostima. U fazi si prilagodbe! Bit će sve dobro.‘
Nadam se. Pokušavam si vizualizirati promjene. Nekadašnje teme o pretvorbi, hiperinflaciji, nelikvidnosti...mjerili smo na onim kolnim vagama koje mogu mjeriti desetke tona teške terete. Sadašnje teme mjerimo na vagi koja je predviđena za težine do nekoliko stotina kilograma. Počelo je, možda toga nismo ni svjesni, srednje fino ugađanje ekonomskog sustava.
Crv sumnje
Ispada da se, koliko god bili nezadovoljni sadašnjim stanjem u nacionalnoj ekonomiji, u usporedbi s prijašnjim godinama ovo čini kao ugodnije klimatsko razdoblje. Crv sumnje ipak radi... U ekonomiji je, slažu se mnogi, ravnoteža (naši bi političari rekli ‘stabilnost‘) samo trenutak u razvoju događaja. Ono kratko razdoblje kad nije jasno na koju će stranu klackalica krenuti. Dovoljna je jedna loša turistička sezona ili problemi s refinanciranjem dugova pa da opet dođu medijski uzbudljivije teme.
Možda smo, drugačije rečeno, u središtu tornada. Ondje gdje je u kratkom razdoblju neobično mirno. Uz veliku opasnost da se to središte pomakne i mi dođemo pod utjecaj vrtloga. Može se uživati u ovim godinama relativne bonace. A možda upravo sada nedostaju vizionari koji će u ovo mirno vrijeme osmisliti i pokrenuti velike promjene. Da prvi put u tranziciji bujica ne nosi nas, nego da mi sami, svojom pameću, odlučnošću i pravilnim iščitavanjem budućnosti upravljamo procesima.
Ako se dugogodišnji kroničari tranzicije već ne mogu riješiti tranzicijskog PTSP-a (ili su samo teško prilagodljivi), onda bi bilo super da se adrenalin diže zbog konstruktivnih, a ne destruktivnih tema.