Već mi se tjednima u sjećanje vraća posljednja epizoda odlične njemačke serije ‘Babilon Berlin‘. Odgledao sam je gotovo u jednom dahu na HBO-u GO. Serija je označena kao kriminalistička drama jer je glavni junak policijski inspektor (bivši vojnik s izraženim PTSP-om) koji po zadatku dolazi u Berlin. Radnja se događa 1929., u vrijeme posljednje faze Weimarske Republike (1919. – 1933.). Radnja se može pratiti na površinskoj razini krimića. Ali još je važniji podtekst, druga razina, na kojoj se fenomenalno, mnogim primjerima i situacijama dočarava zašto je propala ta demokratska tvorevina. Hiperinflacija, siromaštvo s jedne strane i bogatstvo s druge strane iste ulice, ‘kontroverzni poduzetnici‘ i korumpirani predstavnici državnih institucija, komunisti i desničari na ulicama kod gledatelja stalno pobuđuju pitanje: A gdje su nacisti u toj radnji?
Poduzetnici su uspijevali, kako-tako, poslovati i u najtežim političkim vremenima. Pokazalo se, međutim, da je demokracija, kakva god bila, uza stvaranje koliko-toliko prihvatljiva okružja za biznis ipak najmanje loše rješenje.
Naime, sve miriše na to da će oni iskoristiti slabosti postratovske demokracije u Njemačkoj tih dvadesetih godina prošlog stoljeća. Odlukom autora serije (i Volkera Kutschera, pisca romana predloška) u 13 epizoda nacisti se ne pojavljuju. Tek je u 14. epizodi, na samom kraju, scena u kojoj skupina političara izlazi iz vlaka, a na peronu je dočekuje bučna skupina u uniformama i smeđim košuljama. Ulijeće policijski odred i ‘pendreči‘ naciste. Ali gledatelju je jasno tko će doći na vlast nakon samo četiri godine, 1933.
Zazivanje čvrste ruke
Zašto se ta serija i završna scena koja najavljuje kraj demokracije i početak totalitarizma vraćaju u sjećanje? Pa zato što demokracija kakvu danas poznajemo, bar u dijelovima, podsjeća na slabosti koje taj najmanje loš oblik vladanja ovih godina posljednjih godina iskazuje. I na globalnoj razini i razini Europske unije, ali i Hrvatske. Izazovi digitalne revolucije i globalizacije (slobodan protok robe, usluga, a u posljednje vrijeme i radne snage) i potresi koje izazivaju vrlo su često prevelik teret za krhka pravila demokracije. I plodno tlo za dolazak nekog oblika totalitarizma.
Čvrstom rukom protiv kaosa i beznađa! Hajde, priznajte da ste u posljednje vrijeme bar jedanput pomislili na takvo rješenje. Prodavačica u trgovini u susjedstvu jest. Mladi tata koji pazi na kćerčicu koja se igra u parku o tome glasno razgovara s djedom koji u parkiću pazi na unučića... Dobro, vi ste mislili na nekog legalno u parlamentu izabranog premijera koji će zemlju znalački i čvrstom voljom izvući iz beznađa. Samo, povijest je pokazala da demokracija i čvrsta ruka vrlo često ne uspijevaju ići rukom pod ruku.
Bezidejnost HDZ-a i SDP-a
Liga Mattea Salvinija ili Pokret 5 zvijezda Luigija Di Maia u Italiji živi su primjer što se događa kad tradicionalne političke stranke pretjeraju u nesposobnosti, bezidejnosti i korupciji. U Hrvatskoj je takva uspješna protestna stranka najprije bio Most, sada mu se pridružio Živi zid. Teško je vjerovati da takve stranke mogu zemlju okrenuti u pravom smjeru. Dosta toga daje naslutiti da su one samo priprema za ‘onoga koji će tek doći‘. Bezidejnost HDZ-a i SDP-a kao dosadašnjih stupova pozicije i opozicije odlična je odskočna daska za kretanje države i društva u smjeru radikalizacije i totalitarizma. Možda ne kao samostalne pojave, ali u trenutku kad bi se u ovoj fazi u Europi stvorila kritična masa desnih pokreta (lijevi su, prema svemu sudeći, sasvim samomarginalizirani), u Hrvatskoj postoji ekipa koja čeka znak za visoki start.
Koliko god najnoviji događaji povezani s Agrokorom i kompromitacija aktualnog premijera Plenkovića bili razočaranje (zar ništa ne možete napraviti kako treba i bez repova?) i još jedna sumnja u demokratski izbor vlasti, treba stalno imati na umu što je alternativa.
Lider su poslovno-ekonomske novine, pa čitatelj može postaviti pitanje što glavni urednik i kolumnist, ekonomist po obrazovanju, ‘trkelja‘ o političkim temama za koje nije specijalist. Odgovor je u, nažalost, čvrstoj isprepletenosti političkih i ekonomskih procesa. Istina je da je u nekim zemljama, u nekim fazama, diktatura dala privremene rezultate (Čile u Pinochetovo vrijeme). Ali nema te ekonomske dobrobiti koja mora biti plaćena visokom cijenom, koju uvijek naplaćuju totalitarni režimi.
Istina je da su poduzetnici tijekom povijesti uspijevali, kako-tako, poslovati i u najtežim političkim vremenima. Pokazalo se, međutim, da je demokracija, koliko god komplicirana i neučinkovita bila, uz malo sreće i sposobnosti za stvaranje koliko-toliko prihvatljiva okružja za biznis, ipak najmanje loše rješenje. Za mudru kombinaciju demokracije, pametne državne intervencije i slobodnog tržišta isplati se i mora boriti. Koliko god najnoviji događaji povezani s Agrokorom i kompromitacija aktualnog premijera Plenkovića bili razočaranje (zar ništa ne možete napraviti kako treba i bez repova?) i još jedna sumnja u demokratski izbor vlasti, treba stalno imati na umu što je alternativa.