Porezni obveznici financirat će kupovinu luksuznih i iznadprosječno velikih nekretnina, unatoč upozorenjima da će to potpiriti potražnju
Stotinu, pa 30, i na kraju 50. Kao na placu, licitarilo se posljednjih mjeseci s potencijalnom površinom i cijenom stambene nekretnine koja može biti predmet potpore za mlade u sklopu izmjena Zakona o poticanoj stanogradnji koji je danas izglasan u Saboru.
Naime, prvotno je bilo predloženo kako se pravo na isplatu potpore (50 posto PDV-a u slučaju novogradnje ili cjelokupan porez na promet nekretnina kod starogradnje) neće moći ostvariti ako je ugovorena cijena stambene nekretnine sto posto viša od prosječne cijene metra četvornog stana definirane Zakonom, ili ako je korisna površina stambene nekretnine sto posto veća od površine propisane Zakonom, pa su ti iznosi, nakon kritika, smanjeni na 30 posto u oba slučaja. No, klub zastupnika HDZ-a je u superhikovskoj maniri dao amandman kojim se te brojke ipak povećavaju na 50 posto. I naravno, taj amandman je usvojen.
U konačnici će tako porezni obveznici financirati kupovinu luksuznih i iznadprosječno velikih nekretnina, unatoč upozorenjima stručnjaka da će ovakva mjera samo dodatno potpiriti potražnju, a time i cijene. Potpuno je nadrealno objašnjenje koje je klub zastupnika HDZ-a dao u amandmanu:
- Treba naglasiti da u nekim gradovima, osobito na obali, cijena novogradnje koja se ne može smatrati luksuzom prelazi za više od 30 posto prosječnu cijenu nekretnina pa bi se ovim povećanjem osiguralo da svi mladi koji to žele, zaista budu u mogućnosti kupiti stan u novogradnji. Konačno, u manjim gradovima se grade isključivo veći stanovi, od 70 metara četvornih na više, pa bi se na ovaj način omogućila, odnosno olakšala, kupnja novogradnje i u takvim gradovima - stoji u obrazloženju amandmana.
Iz navedenog je razvidno da zastupnici HDZ-a nisu ni pročitali zakon za koji glasaju i predlažu amandman jer je u članku 30.d navedeno da će se za svaku jedinicu lokalne samouprave utvrđivati prosječna cijena metra četvornog stana, a ne prosječna cijena na razini države, pa njihovo objašnjenje da je potrebno dati potpore za stanove 50 posto skuplje od prosječne cijene u nekom gradu nema nikakvo opravdanje.
Nadalje, čak i s varijantom da je moguće dobiti potporu za stan 30 posto veći od propisanog, jedan par bi mogao kupiti stan od 84 kvadrata, što je za hrvatske prilike vrlo pristojna nekretnina, a i veće je od 70 na koje se oni pozivaju. U usvojenoj varijanti, par koji ima sredstava ili kreditne sposobnosti da kupi 97,5 kvadrata u novogradnji i to po cijeni 50 posto većoj od prosječne u nekom gradu, dobit će potporu od države. Točnije, 10 posto tog iznosa financirat će porezni obveznici.
Država će tako još jednom pomoći onima kojima najviše treba: parovima koji „jedva spajaju kraj s krajem“ dok kupuju trosobne stanove od skoro sto kvadrata, u novogradnji, i to po cijenama znatno iznad tržišnog prosjeka. A oni koji kredit ne mogu ni sanjati? Oni mogu strpljivo čekati – na neizvjesnu mjeru najma privatnih stanova ili na gradnju priuštivih stanova iz ruku lokalne samouprave koja je trenutno više koncept nego stvarnost.