Nova zvijezda na političkom nebu Dalija Orešković osnovala je stranku Start. Predstavljena je inicijativa za osnivanje stranke Možemo. Amsterdamska koalicija na čelu s Ankom Mrak Taritaš privlači satelitske stranke. Ivo Josipović vraća se u SDP. Milan Bandić daje naslutiti da će se natjecati za predsjednika države. Ali tu se šulja i Zoran Milanović. Ekipa iz Živog zida počinje još jače ‘ludovati‘. Andrej Plenković na čelu HDZ-ove svite obilazi Hrvatsku i ‘donosi‘ infrastrukturne investicije teške ‘toliko i toliko milijardi kuna‘. Teško će biti ostati normalan i izdržati sljedeće dvije godine koje će proći u znaku izbornih kampanja za Europski parlament (svibanj 2019.), borbe za titulu predsjednika države (kraj 2019.) i velikog finala u obliku parlamentarnih izbora ujesen 2020.
Zbrda-zdola kupusijada
Stalno neki izbori bili su opravdanje za to što političke stranke 25 godina ne uspijevaju smisliti kvalitetan ekonomski program. Evo, sad nije bilo izbora od lipnja 2017. Niti je HDZ osmislio inovativan program niti je oporba napravila svoj uradak
Godinama se govorilo da su za stagniranje i nazadovanje Hrvatske krivi stalno neki izbori pa se političari ne mogu usredotočiti na vođenje zemlje. Onda se dogodilo da od lipnja 2017. (lokalni izbori) do svibnja 2019. nema izbora. Godinu i pol već je prošlo, a pokazalo se da su tih osamnaest mjeseci pojeli skakavci. Bilo izbora ili ne bilo, jednaka je kvaliteta političkog ‘outputa‘ u Hrvatskoj. Predizborno vrijeme samo je alibi za nečinjenje. Niti je vladajući HDZ iskoristio vrijeme bez izbornog pritiska da osmisli strategiju razvoja i počne je provoditi niti su oporbeni političari iskoristili vrijeme za učenje i ozbiljan rad na političko-ekonomskim podlogama na temelju kojih će napraviti izborni program i pobijediti na izborima.
HDZ je vrijeme bez izbora iskoristio za unutarstranačko razračunavanje. SDP za urušavanje. Većina drugih stranaka bavila se sitnim politikantstvom. Primjera radi, u godinu i pol dana svjetlo dana nije ugledao nijedan ozbiljan, inovativan, motivirajući ekonomski program.
Bit će veliko iznenađenje ako sve ne bude kao i prije. Osnivat će se stranke, u posljednji trenutak skupusat će se zbrda-zdola, za jednokratnu upotrebu napravljeni programi. Politički će novinari u intervjuima postavljati nevažna pitanja, političari će biti sretni što ih se ne tjera da na primjerima objasne opće fraze, primjera radi, o ‘balansu između slobodnog tržišta i države koja o svemu odlučuje‘. Na marginama će se pojaviti poneki nadobudni ekonomist ili gospodarska udruga koji će izaći sa svojim prijedlozima kako ekonomski preporoditi zemlju. I jedina pretpostavka koju će spomenuti bit će da je to genijalan recept samo, eto, treba veća politička volja.
Izborna konfekcija
Čekaju nas tri izborna ludila u dvije godine. Opet će stranke izlaziti sa zbrda-
-zdola sklepanim ispraznim obećanjima. A kad netko osvoji vlast, u panici jer programa nema, iz izloga EK-ova ili MMF-ova skladišta uzet će se paket već pohabanih ‘strukturnih reformi‘
Sad će ovdašnji iskusni političari reći da bi stranka koja bi glasačima predočila odlučan ekonomski program zabila autogol. Glasači žele čuti obećanja, a ne najave odricanja koja bi u budućnosti donijela više. Hajde da to prihvatimo kao realnost! Predizborni programi trebaju biti u celofanu. Ali ako stranka inače nema ozbiljan ekonomski program koji namjerava provoditi, kad osvoji vlast, nađe se na brisanom prostoru. Olaka obećanja ne može provesti, a iza izborne kulise nema sadržaja. Pa se onda u panici prepisuju reforme koje se mogu nabaviti u konfekcijskoj radnji Europske komisije ili MMF-a, na odjelu gdje su izložene vječite ‘strukturne reforme‘.
Stranke su propustile iskoristiti osamnaest mjeseci bez izbora. Kao što sam već spomenuo, nije primijećen nijedan ozbiljan i kvalitetan ekonomski program za sljedeće razdoblje. Istina, ispričavam se ako sam nešto previdio, nije se pojavila nijedna knjiga domaćih znanstvenika ekonomista (a, čini mi se, ni politologa) koja bi nekom nadobudnom političaru mogla poslužiti kao temelj za edukaciju i izradu ekonomskog programa stranke. Pri čemu bi rad trebao polaziti od nelakog zadatka da se ponude rješenja koja će uzeti u obzir političku realnost. Pojednostavnjeno, program koji neće tražiti veću ‘političku volju‘, nego će imati rješenje koje će biti efikasno, a moći će ga i htjeti provoditi ovdašnji političari s glavama i znanjima u njima kakve već jesu. Kvadratura kruga? Da. Ali da je jednostavno, svatko bi bio vrhunski stručnjak. I političar.
Nažalost, tržište političkih stranaka jedino je u ovoj zemlji zaštićeno od strane konkurencije. Pa opet neće biti moguće glasovati za neku irsku ili njemačku stranku koja bi otvorila podružnicu u Hrvatskoj. Moći ćemo birati samo između domaćih proizvoda sumnjive kvalitete iz kuhinje neambicioznih kuhara.