Miodrag Šajatović: Komu je poduzetništvo suđeno, ne može od njega pobjeći

Biti poduzetnik istodobno je prekrasno i zastrašujuće. Sva sreća, u Hrvatskoj i dalje ima onih koji si, koliko god razum kaže: ‘Bježi od toga!‘, ne mogu pomoći. Onih koji vole biti svoji gazde i ne bježe od rizika

Tjednima se već pripremam ‘Ekonomalije‘ posvetiti poduzetnicima. I uvijek neka ‘velika‘, naizgled važnija tema gurne poduzetnike u drugi plan. Jednom je to procjena hoće li i kada recesija. Onda naiđe povod za priču o neoliberalima i intervencionistima. Pa pod ruke dođu neobični Vladini programi...

I ovaj je tjedan zagolicala najava nacionalne reforme za sve starije od 65 godina (prekrasan predizborni mamac, a dalo bi ih se detektirati još nekoliko). Sva sreća, kroničar se ipak othrvao ‘sirenskom zovu‘.

Pomogla je vijest da je Top Digital Agency postao prva tvrtka u investicijskom portfelju novog fonda rizičnoga kapitala u Hrvatskoj (Fil Rouge Capital ima za startupove odvojeno 32,55 milijuna eura). A onda je pomoglo i čitanje u redakcijski sustav za ovaj broj Lidera unesene teme s naslovom ‘Što radi poduzetnik kad proda tvrtku? Osnuje novu!‘. Dakle, u dva povoda obuhvaćen cijeli životni ciklus poduzetničkog projekta – od, kako se to trendovski kaže, startupa do trenutka kad tvrtkin osnivač odluči prodati je.

Pošteni poduzetnici

Poduzetnici u ovoj zemlji, gdje prevladava sustav vrijednosti da nitko nikoga previše ne cijeni, nisu na osobitom glasu. Nekada davno, u ranom socijalizmu, upotrebljavala se formulacija ‘radnici, seljaci i poštena inteligencija‘. Radnici i seljaci su, podrazumijevalo se, svi bili O. K., a inteligencija je trebala dokazivati poštenje. Danas bi se reklo ‘zaposlenici, seljaci i pošteni poduzetnici‘. Obrazac se nije promijenio. Samo su se intelektualci izvukli, a najsumnjiviji su poduzetnici.

Istina je da i među poduzetnicima, kao i u svim drugim zanimanjima, ima kukolja. Kako se to kaže, ‘kontroverznih poduzetnika‘. Ima onih koji se loše odnose prema zaposlenicima. Ali prošla recesija dobro je pročistila poduzetničku branšu. Većina danas aktivnih poduzetnika zaslužuje priznanje za doprinos rastu BDP-a. Kad se uzme u koliko neprijateljskom poslovnom okružju djeluju, zasluge su im još veće.

Biti poduzetnik ipak je nešto posebno. Hladna definicija kaže da su to oni koji spajaju poduzetničku ideju, kapital i zaposlenike. Tko je iskusio osnivanje vlastite tvrtke i onda je podizao, zna da su stvari mnogo višeslojnije. Naravno, mnogo je i menadžera koji nisu suvlasnici tvrtke u kojoj rade, ali se prema njoj odnose s odgovornošću i predanošću kao da jest njihova. Ali, budimo, iskreni, vlasništvo daje dimenziju više.

Ako nešto krene krivo, menadžer gubi radno mjesto i plaću. Naći će ih negdje drugdje. Poduzetnik, htio to priznati ili ne htio, računa na to da će jednoga dana, ako bude htio, moći prodati tvrtku (obično pritom misli da njegovo djelo vrijedi više nego što to u odlučnom trenutku pokaže tržište...). Ako mu pothvat propadne, na njega se svali kletva ‘dabogda imao pa nemao‘. Dobici gode, ali emocije izazvane gubitkom uvijek su jače i dugotrajnije.

Što mi je to trebalo?

Poduzetništvo je, za one koji su ga priželjkivali pa se onda ohrabrili i u njega zaronili, istodobno prekrasno i zastrašujuće. Najprije je prekrasno jer dobiješ osjećaj slobode ostvarenja svog sna. Nema nekoga iznad da utječe na projekt. Onda krene strašniji dio. Pronađeš izvore investiranja. Ali znaš da će novac trebati vraćati. Znaš i da uspije, možda, jedan od pet takvih pothvata. Budiš se noću i pitaš što ti je sve to trebalo. Onda kreneš u prikupljanje ekipe. Pa neki prijatelj-kolega da otkaz u drugoj tvrtki i, vjerujući u tebe, potpiše za klub u nastajanju. Ne možeš više odustati. A baš bi htio. Onda počnu svakovrsni pripremni problemi. Pa krene proizvodnja. Narudžbe ne idu ritmom koji si očekivao. Onda taman krenu, uleti preplašena konkurencija s nižim cijenama. Još ti počne sapunati dasku kod kupaca.

Usmjeren na proizvod, marketing i kupce, dolaziš do ruba fizičke i psihičke izdržljivosti. Hodaš kao da noge nisu tvoje. A onda povrh svega krenu problemi s državom, inspektorima, neočekivanim obvezama...

Nakon pet ili deset godina neprospavanih noći biznis se učvrsti pa imaš trenutke kad uživaš kako ono što si zamislio davno prije odjednom ima svoje opredmećenje. Ekipa se uigrala, radi a da osnivač ne mora kontrolirati svaki korak. Čak se iznenadiš da neki razvijaju posao bolje od tebe samog.

I onda ti, kako kažu junaci našeg članka o prodaji tvrtki, sve skupa dosadi. Ili dođe kupac s nemoralnom ponudom. Pa prodaš tvrtku i čvrsto si obećaš putovanja, sport i rekreaciju. To te drži nekoliko mjeseci. A onda mazohistički, jer tako ti je suđeno, kreneš u novi projekt. Uz onu staru prekrasno-zastrašujuću kombinaciju.