S obzirom na to da ni vlada premijera Andreja Plenkovića nema običaj na kraju jedne godine napisati jasan i koncizan dokument što će se raditi u sljedećoj godini, javnost, a pogotovo poslovna, osuđena je da pokuša sastaviti mozaik iz sekundarnih izvora. A to su, prije svega, intervjui što ih predsjednik Vlade prigodno daje na kraju jedne i početku druge poslovne godine. Pažljivo balansirajući, predsjednik Vlade i HDZ-a božićni intervju dao je Jutarnjem listu, a novogodišnji Večernjem listu.
Iščitavajući ih, teško je odlučiti se je li, kad je riječ o 2019., čaša polupuna ili poluprazna. Prosječni hrvatski poduzetnik ili menadžer može zaključiti kako u političkom smislu Hrvatska u 2019. ulazi dosta stabilno. Plenković se od političara kojeg su u
Porukama koje šalje poslovnoj zajednici premijer Plenković najavljuje već viđeno. U predizborno vrijeme sve ovdašnje vlade šalju poruke o općem ‘privlačenju stranih investicija‘. Bez brojčanih obećanja za koliko će posljedično rasti BDP.
HDZ-u za čelnika izabrali kao ‘kriznog menadžera‘ s ograničenim rokom trajanja polako i uporno prometnuo u nekoga tko, bar se u ovom trenutku tako čini, sve čvršće drži uzde u rukama. Kombinacija diplomatskog drila s jedne strane i naučenih vještina upravljanja procesima za vrijeme mandata u Bruxellesu s druge strane pokazala se previše izazovnom za većinu ovdašnjih političara (u HDZ-u i izvan njega). Jedan za drugim gube u simultanki s Plenkovićem dokazujući koliko je prosječna razina političkih vještina u Hrvatskoj na, moglo bi se reći, diletantskoj razini (diletant je u osnovi naziv za glumca amatera).
Predizborne investicije
Tu bi se moglo govoriti o polupunoj čaši jer je Plenković s tankom većinom u Saboru i uza šokove s Mostom uspio izbjeći prijevremene izbore. Poslovnoj zajednici stalni su izbori dodatni uteg i nikako joj nisu u interesu. Pogotovo ako se ne vidi mogući preokret dolaskom neke nove, prema biznisu orijentirane snage na vlast. Poluprazna čaša pojavljuje se kad Plenković s priče o
Dosad je Andrej Plenković pokazao, za hrvatske prilike, natprosječne političke menadžerske sposobnosti. Ali kad je o ekonomiji riječ, vidi se da tu još nije kod kuće i da nema neku, baš svoju, inovativnu viziju.
Istanbulskoj konvenciji, Marakeškom sporazumu, odnosima u BiH ili aferi ‘SMS‘ biva skrenut na ekonomske teme. Uočljivo je da velik dio takve vrste odgovora posvećuje onomu što se dogodilo, a tek općenito odgovara o onome što bi se trebalo dogoditi. I da, zapravo, tu nema dovoljno znanja da bi kreirao neku baš svoju viziju. U oba spomenuta intervjua premijer Plenković Vladinu ekonomsku politiku sažima u trokut: fiskalna konsolidacija – strukturne reforme – povećanje investicija. S posebnim naglaskom na povećanje investicija u 2019. Izvoz, naravno, ne spominje. Pri čemu zbunjuje poslovnu zajednicu. U jednom trenutku govori o jačanju infrastrukturnih investicija, pogotovo u željeznicu (zanimljivo, prugama i vlakovima bio je svojedobno kao premijer opsjednut i Zoran Milanović). A onda izjavljuje da će ‘glavni fokus svih resora u 2019. biti na privlačenju stranih investicija‘ (zanimljivo i Milanovićeva vlada izlaz je tražila u ‘privlačenju stranih investicija‘).
Ta priča o privlačenju stranih investicija u posljednjih se četvrt stoljeća već izlizala i kompromitirala. Nevjerojatno je da političari redom padaju na istu foru. Pri čemu čak i ne idu u razradu koje to investicije Hrvatskoj trebaju i čemu će poslužiti. Kakve će rezultate postići? Ali dobro zvuči u predizborno vrijeme.
Bez ambicioznosti
Premijer Plenković, umjesto da ima ambiciozan ekonomski program koji će stope rasta BDP-a gurnuti iznad tri posto na godinu, pomalo nonšalantno objašnjava kako, istina, ne možemo rasti više od tri posto, ali da je to rast na zdravim temeljima. Istina je da nema vanjskog zaduživanja, ali umjesto toga poduzetništvo je opterećeno abnormalnim nametima. Od 2014. do 2020. državni proračun narast će stravičnih tridesetak milijardi kuna. Toliki su teži utezi na prosječnoj tvrtki koja posluje u Hrvatskoj. Zašto se to dopušta? Možda je odgovor u kupovanju političke stabilnosti i maksimiranju glasova na izborima. Pojednostavnjeno, moglo bi se reći poslovnim rječnikom, Andrej Plenković je dobar menadžer, ali loš poduzetnik. Relativno će dobro kontrolirati procese u kriznim situacijama (Agrokor, Petrokemija, Ina, brodogradilišta), ali i dalje izbjegava biti političko-ekonomski poduzetnik koji će reći što će napraviti da za npr. dvije ili tri godine Hrvatska dostigne više stope rasta. Za sada ništa od nekih ‘benchmarka‘. Jasno je da te, kad brojčano ništa ne obećaš, nitko ne može loviti za ovaj ili onaj broj. Taktički dobro, strateški krajnje upitno.
Poruka poslovnoj zajednici svodi se na signal da ne treba očekivati ambiciozan, motivirajući preokret i da treba biti zadovoljan time što postoji kakva-takva, makar često prividna, stabilnost. I da je moglo biti gore.