Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU već danima poziva sve koji su voljni dati doprinos promišljanju Nacionalne razvojne strategije do 2030. da se jave sa svojim prijedlozima. Lider će se sljedeće godine ozbiljno baviti obvezom uspostavljanja sustava strateškog planiranja (to od nas traži Europska komisija, a bez toga neće biti novca iz fondova EU) i desetogodišnjom nacionalnom razvojnom strategijom. Kako je ovotjedno izdanje Lidera novogodišnji dvobroj, a za Novu godinu svi se smijemo, jelte, malo opustiti, onda u tom ozračju evo jedne ideje kao temelja za izradu nacionalne razvojne strategije.
>>>Miodrag Šajatović: Tko bi od današnjih poduzetnika mogao ući u direktorski dream team?
U promišljanju sam krenuo od važnog ograničenja. Vizija koja bi se trebala predložiti morala bi imati potencijal da se oko nje postigne nacionalni konsenzus. Iskustvo je pokazalo da to dramatično smanjuje broj mogućih rješenja. Ako ćemo iskreno, u zadnjih desetak godina ni u vezi s jednom ekonomskom temom nije uspostavljen nacionalni konsenzus. Uvažavajući takvo ograničenje, desetak prvih ideja moralo je biti odbačeno. Poput one da 2030. Hrvatska postane izrazito izvozno usmjerena zemlja. Nema to kod nas plodnog tla. Uvozni, osobnopotrošački i vanjskozadužnički lobiji uspješno je drže na kratkoj uzici.
Sve nas je manje, sve smo stariji, ne da nam se mijenjati se. Zar ne bi onda bilo praktično da se svi preselimo u jedan dio Lijepe Naše, a ostatak rentamo i od toga živimo? Onima s falingom u glavi koji bi ipak htjeli raditi ostavimo neku zonu – Međimurje, recimo. Pa nek se muče. Mi drugi ćemo uživati.
Maštate biti rentijer?
I onda je sinula ideja. Dobro, ne baš orginalna. Dečki iz Hladnog piva lansirali su je prije nekoliko godina, ali evo, što kažete na ovo: ‘Hrvatska 2030. – zemlja sretnih rentijera‘? Priznajte, nije loš cilj. Da do 2030. svi građani Hrvatske žive od rente. Uostalom, zar rentijerski duh nije sve ove godine prisutan u našem društvu? Tko od nas bar jednom nije zamislio svoju budućnost na način da dobije veliki zgoditak na lutriji, kupi dva-tri stana u Zagrebu i sagradi negdje na Jadranu zgradu s četiri do šest apartmana i sve to renta? Prije je to čak i zahtijevalo nekakav trud. Moraš tijekom godine oglašavati slobodne kapacitete i namještati apartmane kad gosti odu. Sad za to postoje specijalizirane agencije pa rentijer može mirno svaki dan prije podne na neku lijepu terasu kafića, a popodne na tenis, jogu, planinarenje, šoping ili što već poželi. Naravno, u obzir dolazi i rentanje lokala na dobroj lokaciji ili desetak jutara zemlje negdje u Slavoniji koju si vidio samo onomad kad je pala odluka o investiranju kapitala koji si kao dobro pozicioniran državni službenik pošteno dobio u zahvalu za malo namješten javni natječaj... Sada se vi pitate kako bi svi građani Hrvatske u desetak godina mogli postati rentijeri? Čini vam se nemogućim? Pa evo osnovne ideje.
>>>Miodrag Šajatović: Nagradu Ekonomalija 2017. dijele Agrokor i državni proračun
Svi u Liku i Gorski kotar
Dakle, sve nas je manje i sve smo stariji. Imamo prelijepu i prirodno bogatu zemlju. Lijepo se svih 3,5 milijuna (toliko bi nas nažalost moglo ostati u zemlji uz demografske i iseljeničke trendove) preselimo u jedan dio države. Ostatak površine damo strancima u rentu. Ono, koncesija na pet, deset, petnaest godina... Za raspravu je gdje se smjestiti. Jedna je varijanta da to bude u Zagrebu i oko Zagreba. Dugoročnije mudrija varijanta možda bi bila da se svi smjestimo u Liku i Gorski kotar. Za deset godina temperature zraka bit će još više pa se treba smjestiti u ugodnije predjele. Osim toga, obala je blizu, lako se skoči okupati se kad se zaželimo. Dobro, nećemo baš smjeti svuda kao sada jer ćemo i obalu dati u koncesiju, ali možemo si ostaviti dio samo za nas.
>>>Miodrag Šajatović: Što bi Plenković trebao preuzeti od Orbánovih planova s Kinezima
Malo sam testirao ideju među prijateljima i kolegama. Nitko se nije naljutio. Samo su se neki odmah uplašili da će nam se u dio Hrvatske koji ćemo rentati useliti svakakvi došljaci. I tu postoji rješenje. Evo, primjerice, Slavoniju iznajmimo strancima da na njoj uzgajaju što već hoće, ali uz uvjet da obradu rade robotski traktori i kombajni. Uvoz ljudi – minimalan. Među nama razumnima uvijek ima partibrejkera koji ne bi htjeli ljenčariti s mjesečnom rentom, odnosno, kako se to sad kaže, basic incomom, od recimo 1000 eura. Za njih bismo mogli ostaviti jedan dio pa nek se tamo bave poduzetništvom, ako već imaju takvu falingu u glavi. Možda im ustupiti Međimurje i nešto malo oko Varaždina.
Kad prođe novogodišnje opuštanje, možda bi trebalo pročitati slovensku strategiju razvoja do 2030. Nećete vjerovati, oni su je prije dva tjedna već usvojili. Štreberi jedni! Koja je njihova vizija? Žele da Slovenija bude ugodno mjesto za život. I to zvuči dobro? Da, ali su naši susjedi već napravili i listu od dvadesetak kriterija koji se moraju ostvariti da bi se postigao krajnji cilj. Baš su bedasti. Zar nije lakše za cilj si postaviti samo da budemo zemlja sretnih rentijera?