Sad kad je prošao vrhunac histerije zbog najave uvođenja poreza na nekretnine i pokušaja ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića da mnogo većim troškom za uvoznike povrća u Hrvatsku zaštiti domaće proizvođače, vrijeme je da se u miru pogleda o čemu je zapravo bila riječ.
Porez na nekretnine i pokušaj zaštite domaćih poljoprivrednika naizgled su jako slični. Mjere su bile nedomišljene, loše iznesene i onda ih je premijer Andrej Planeković stavio izvan snage. Uvođenje poreza na nekretnine odgođeno je, a zbog straha od odmazde iz zemalja regije poništene su protekcionističke mjere u poljoprivredi.
Polovična franšiza
Premijer Plenković dobio je još jedan signal da nije dovoljno birokratski pokušati provoditi uobičajene reforme. Ako želi biti vizionar, mora biti inovativniji nego što je bio do sada.
Zapravo, riječ je o bitno različitim slučajevima. Porez na nekretnine obveza je zapisana u Nacionalnome programu reformi za 2017., pisana prema uputi iz Bruxellesa. Što bi se reklo, to je dio obveza koje je Hrvatska preuzela preuzimanjem ‘franšiznog oblika poslovanja‘. Mi ovdje dokazali smo da ne znamo voditi tvrtke (tj. državu) pa smo uzeli pravila i procedure koje smišlja birokracija u Bruxellesu. Samo, mi bismo uzeli franšizu, stavili naziv na pročelje, ali u svakodnevnom poslovanju (vođenju države) baš se ne bismo držali dijelova zapisanog recepta. Pokušaj ambicioznog ministra poljoprivrede Tolušića da necarinskim davanjima uspori i poskupi uvoz paprike, rajčice i drugog povrća iz regionalnih zemalja nije zapisan u briselskom popisu ‘ciljeva, područja, mjera i aktivnosti‘. To je bio loše odabran, loše pripremljen i loše iznesen projekt. Ali ipak je bio pokušaj vođenja bar malo suverene ekonomske politike. One koja nije pisana u sterilnom i nimalo motivirajućemu Nacionalnom programu reformi.
Treba biti svjestan da premijer Andrej Plenković još nije ovladao glavnim tijelima HDZ-a i da s mukom održava tanku parlamentarnu većinu u Saboru. I da su mu to trenutačni prioriteti. No ako se želi potvrditi kao istinski lider i vizionar, uskoro mora smisliti (ili naći one koji su to u stanju) nešto originalnije od Nacionalnoga programa reformi na 127 stranica. Ne mislim da od pokušaja provođenja većine onoga što je ondje zapisano treba odustati. Ali to ni izdaleka nije dovoljno da bi zadobio respekt u općoj javnosti.
Od njega još nismo čuli tri motivacijske rečenice iz kojih će se vidjeti neki njegov iznenađujući prioritet. Koji će znati dobro braniti, biti sposoban uvjeriti većinu da je to ono što nam treba i za što ćemo se boriti. Nešto čemu će podrediti sve druge važne stvari. Nešto što će biti sito kroz koje će se prosijavati i ideja o porezu na nekretnine i zaštita poljoprivrednika.
Motivacijski paket
Vlada pokušava uvesti porez na nekretnine jer to piše u programu reformi osmišljenih u EK-u. Ministar Tolušić pokušao je zaštititi domaću poljoprivredu mjerom koja nije napisana kao reforma. Rezultat − isti.
Što bi to moglo biti? Ispričavam se svima kojima sam već dosadan s mantrom o izvozu, ali upravo bi to mogao biti lajtmotiv premijera ove zemlje. Danas čak i ekonomisti koji deset godina nisu napisali riječ ‘izvoz‘ pišu članke otkrivajući neočekivani generator rasta BDP-a. Da premijer kao cilj postavi radikalno povećanje godišnjeg rasta izvoza i da stane iza cilja da će do kraja mandata npr. broj tvrtki koje izvoze s oko 17.000 dignuti na npr. 20.000, e, to bi dobri PR-ovci mogli upakirati u motivacijski paket za najširu javnost. U tom slučaju porez na nekretnine ne bi bio nikakav prioritet, a ministar poljoprivrede umjesto protekcionističkih mjera smišljao bi i provodio (s pomoću svih drugih ministarstava) mjere za povećanje izvoza poljoprivrednih proizvoda.
Ili da se kao prioretet svih prioriteta postavi dizanje mirovina i bolje zdravstvo za sve. Pa je onda druga premijerova rečenica kako će se ‘svi dodatni porezni prihodi nastali izvozom i rastom BDP-a usmjeravati isključivo u povećanje mirovina i jeftinije i bolje zdravstvo‘. Naravno, u ovoj zemlji ima mnogo pametnijih ljudi koji bi mogli naći druge motivacijske prioritete. Kojima bi zajedničko moralo biti to da nije riječ o redistribuciji postojećeg bogatstva ili prihoda, nego o usmjerenom dijeljenju ostvarene dodane vrijednosti. Nažalost, iz Vladinih krugova za sada nema signala da bi se nešto inovativno moglo lansirati. Igra se na sigurno pokušajem provođenja briselske franšize. A nakon Tolušićeva nesmotrenog pokušaja inoviranja i ‘čvoke‘ koju je dobio od šefa Plenkovića drugi će ministri, ako su i imali ambicije biti inovativni, sad igrati na sigurno. Držiš se onoga što piše u programu reformi. I baš te briga. Makar ondje pisale bedastoće poput one da će se ‘objedinjavanjem inspekcijskih službi (...) dodatno rasteretiti poduzetnici i obrtnici‘. Ili da će se samim donošenjem ‘plana razvoja bolnica (...) poboljšati kvaliteta zdravstvene usluge‘. Ono, danas doneseš plan i sutra ujutro eto bolje usluge.