Pitanje za starije čitatelje Lidera: Sjećate li se ove 11-orice: Veber – Splivalo, Marković, Gaži, Milović – Krekić, Eterović, Radolović – Antić, Cerin i Petović? Mlađi čitatelji vjerojatno će pomisliti da je riječ o nekom, kako se to sada kaže, dream teamu nogometaša iz druge polovice prošlog stoljeća. A opet, nisu neka poznata nogometna imena. Da se ne muče, nije riječ o nogometnoj momčadi. Pobrojena jedanaestorica su čuveni direktori za čijih su mandata u Hrvatskoj stvoreni veliki poslovni sustavi.
>>>Miodrag Šajatović: Nagradu Ekonomalija 2017. dijele Agrokor i državni proračun
Bilo je, naravno, još uspješnih direktora u to doba, ali evo tih 11 uzimam kao primjer (hvala kolegi Anti Gavranoviću na pomoći!). Dakle, Norbert Veber je vodio Željezaru Sisak u godinama njezina procvata. Stipe Splivalo udario je temelje Plive kakva je dugo vremena bila. Ante Marković razmahao je Končar, Pavle Gaži stvorio je veliku Podravku, Ante Milović isto je učinio u Đuri Đakoviću. Josip Eterović razvio je Jadranbrod, Karlo Radolović pulski Uljanik, Stanislav Antić zadarski SAS, Anton Cerin uzdigao je rovinjski TDR, a Jozo Petović Saponiju.
Knjiga o Željezari Sisak
Za očekivati je da će sada, u 21. stoljeću, globalno efikasniji i prilagodljiviji kapitalizam i u Hrvatskoj iznjedriti neke druge velike, efikasne poslovne sustave koji će osiguravati pristojne plaće velikom broju zaposlenika.
Ideja o pokušaju sastavljanja menadžerske ekipe snova među socijalističkim direktorima rodila se prošli četvrtak u Sisku. Tamo je održana promocija knjige ‘Željezara Sisak – tvornica čelika i života‘ autora Đure Tadića. Đuro je bio moj prvi direktor (u Poletu, na početku 80-ih) pa nije bilo rasprave mogu li ili ne tog dana biti jedan od onih koji će govoriti o knjizi. Osim toga, promocija se poklopila s viješću da usprkos naporima mnogih da Željezara Sisak zauvijek nestane, evo ipak je 40 radnika počelo raditi (istina, samo u trećoj smjeni kad je struja jeftinija).
>>>Miodrag Šajatović: Poduzetnici imaju pravo odabrati i gurati kandidata za premijera
Knjiga je posebna jer autor nije sam donosio zaključke kako je to bilo. Devedeset posto knjige su dokumenti – reprinti članaka iz Željezarinoga tvorničkog lista. Starijima za podsjećanje, a mlađima možda da potvrde jedne stereotipe i razbiju druge. Da ne bude nejasnoće – socijalizam, a s njim i socijalistički ekonomski sustav propali su jer su, u cjelini gledano, bili inferiorni kapitalističkom sustavu. Spomenuta poduzeća bila su onaj napredni dio, nedovoljan da vuče brojne neefikasne vagone. Ali, za očekivati je da će sada, u 21. stoljeću, globalno efikasniji i prilagodljiviji kapitalizam i u Hrvatskoj iznjedriti neke druge velike, efikasne poslovne sustave koji će osiguravati pristojne plaće velikom broju zaposlenika.
>>>Miodrag Šajatović: Pitanje iz 2020.: ‘Kad će biti bolje?’ Odgovor: ‘Bilo je 2017.’
Sjedeći kraj dvojice nekadašnjih top-menadžera Željezare Sisak, Antuna Čavčića i Ivana Modronje, i slušajući izlaganja tih dobrodržećih 80-godišnjaka, zapitao sam se, kojih će se velikih poduzetnika/menadžera sjećati današnji 30-godišnjaci za 30 godina?
Urušena očekivanja
Teško je predviđati, osobito budućnost, pa zato uz mnogo ograda tek nekoliko misli. Prvo, u socijalizmu se kretalo s niske razine pa su vizionari od malih proizvodnih tvrtki, nastalih uglavnom prije Drugoga svjetskog rata, gotovo preko noći stvarali velike proizvodne i izvozne kombinate. Pa su postali junaci koje se pamti. Kriteriji da neki poduzetnik/menadžer od početka tranzicije zaslužuje priznanje su labaviji. Uspjeh je ako to što je dobio u vlasništvo nije uništio. Nadalje, sustav je gurao mnoge sposobne od proizvodnje, a u distribuciju, bankarstvo, osiguranje. Rast se najčešće stvarao kupnjom drugih tvrtki i brendova, a rijetki stvaraju brendove i idu u greenfield investicije.
>>>Miodrag Šajatović: Mantra (i kolumna) o državnim investicijama preživjela 35 godina
Da se nije preinvestirao i kasno krenuo u restrukturiranje, za 30 godina mogli bismo Ivicu Todorića uzeti kao vizionara. Ante Vlahović je odlično obranio TDR, ali ono proizvodno po čemu bi jednog dana mogao biti zapamćen je možda tek uzgoj ribe. Emil Tedeschi je od distributera krenuo u akvizicije i sad preteže proizvodnja. Ali svoju tvornicu energetskih čokoladica je izgradio i brzo prodao. Luka Rajić je na vrijeme prodao Dukat, ali je sve zarađeno gotovo izgubio u prvoj, krivoj fazi Pharmasa. Branko Roglić je u distribuciji. Možda će dobar primjer ostati Ivo Usmiani i njegov JGL. Ili Čermak s Croduxom ako uđe jače u proizvodnju energije. Ima kandidata, ali ne previše.
>>>Miodrag Šajatović: Umjesto prave interne devalvacije dobili smo kolosalnu anomaliju
Nevjerojatno je kako nitko od mojih kolega ne vjeruje da se u Hrvatskoj može pojaviti poduzetnik koji će stvoriti proizvodnju koja će za 10-20 godina zapošljavati 5000 ljudi. A takvih primjera u tranzicijskom svijetu ima. No mi smo se pomirili s bogomdanim turizmom i srednje velikim nišnim igračima.
Možda ipak npr. Rimac Automobili postanu velika industrija, a Silvio Kutić (Infobip), koji na algoritmima za SMS poruke već zapošljava više od 1000 ljudi, na kraju postane Norbert Veber 21. stoljeća.