Prijedlogom novog zakona iznos glavnice tražbine radi čijeg namirenja ovrha na nekretnini nije dopuštena povećava se na 40.000 kuna. Pravo je pitanje štiti li se uopće vjerovnika ili su tzv. populistički razlozi na strani ovršenika postali prejaki
U Hrvatski sabor Vlada RH upravo je uputila u tzv. prvo čitanje Prijedlog ovršnog zakona. Iako je točno da nema nevažnog zakona, još je točnije da ni zakoni po svojem značenju nisu međusobno jednaki. Na primjeru Ovršnog zakona i tvrdnje da je to svakako jedan od najvažnijih zakona vrlo je lako tu tezu i dokazati. Prvi Ovršni zakon donesen je 28. lipnja 1996., a do tada je na snazi i u primjeni bio preuzeti Zakon o izvršnom postupku iz bivše države. Nije trebalo dugo čekati na drugi Ovršni zakon koji je donesen 23. studenoga 2010., paralelno sa Zakonom o javnim ovršiteljima koji je kasnije doživio pravi pravcati fijasko, što je državni proračun već koštalo podosta milijuna odštete. Trenutačno važećim (trećim) Ovršnim zakonom u velikoj smo se mjeri vratili na zakonska rješenja prije drugog Ovršnog zakona, što je u velikoj mjeri unutar struke otvorilo pitanja jesmo li mogli imati (uz određene novele) i dalje onaj prvi Ovršni zakon. Čekajući četvrti, potpuno novi ovršni zakon, bilo bi se logično radovati ispravljenim pogreškama. Međutim, čini se da po tko zna koji put to neće biti baš tako.
Dobra i katastrofalna rješenja
Naravno da ima i dobrih rješenja, ali i onih koja ocjenjujemo kao katastrofu. Npr. među rješenjima kojima se predlagatelj najviše diči jest i to što je zadržano trenutačno zakonsko uređenje da se, radi ostvarenja novčane tražbine, ovrha ne može provesti na nekretnini u kojoj ovršenik stanuje, s time da se propisuje iznimka da se na nekretnini u kojoj ovršenik stanuje može provesti ovrha ako sud utvrdi da bi, nakon što se namire ovrhovoditelj i druge osobe kojima pripada pravo na namirenje prodajom nekretnine, iz ostatka kupnje ovršenik mogao kupiti nekretninu u kojoj može stanovati s članovima svojega kućanstva. Nadalje, Zakonom se povećava iznos glavnice tražbine radi čijeg namirenja ovrha na nekretnini nije dopuštena i to na iznos od 40.000 kuna, a zadržano je i da sud može odbiti Prijedlog za ovrhu na nekretnini radi namirenja tražbine čija glavnica prelazi iznos od 40.000 kuna ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja.
Pravo je pitanje štiti li se uopće vjerovnika ili su tzv. populistički razlozi na strani ovršenika postali prejaki. Gotovo je nevjerojatno kako zakonodavac dopušta mogućnost da se ne dopusti ni ovrha radi npr. 60.000 kuna glavnice (ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i interesa ovrhovoditelja), a ne vidi da bi bilo moguće umjesto stana prodati idealni dio stana i time vjerovnika dovesti ili u status namirenja ili u status suvlasnika nakon čega putem diobe može doći do svojeg novca. Zakonodavcu kao da se mili pravilo marže od više stotina postotaka, a kao da zaboravlja da mnogi, točnije velika većina poduzetnika, radi za maržu manju od 10 posto. Ako netko takav ima dvoje ili više ovakvih posebno zaštićenih dužnika, može slobodno odmah otvoriti stečaj i stvarno nije jasno gdje je tu interes države.
Vjerovnici pod stresom
Dakle, treba odmah dopustiti da za bilo koji iznos duga mali idealni dio nekretnine (pa i one u kojoj živi ovršenik) bude predmet ovrhe. Vjerovnik ni to neće moći baš lako podnijeti, ali je i to daleko bolje od ovoga što imamo i onoga što se sada predlaže. Da stvar bude još gora, to nije ni izrijekom zabranjeno, nego je praksa takva zato što zakon definira stvar tako da je to cijela stvar. Nikoga nije briga što taj isti zakonodavac dopušta da je predmet ovrhe nečiji idealni dio nekretnine (ako nije vlasnik nego suvlasnik) koji se prodaje na javnoj dražbi i što stjecatelj (i vjerovnik ako licitira i pobijedi) postaje suvlasnik. Gdje su tu načelo razmjernosti i načelo pravičnosti iz članka 7. novog Prijedloga ovršnog zakona? Gdje je uopće zdrava logika kada postoje vjerovnici čije se tražbine ne mogu mjeriti s iznosom od 40.000 kuna, kao što su npr. upravitelji zgrada? Zašto bar nije izrijekom propisano da u slučaju primjene te povlastice za dužnika zastara ne teče? Danas se svi vjerovnici moraju tresti jesu li oni baš ti iz članka 237. Zakona o obveznim odnosima za čije tražbine ne teče zastara (po zdravoj pameti jesu, ali to nije dosta).