piše Stjepan Lović, odvjetnik Odvjetničko društvo Grubišić & Lović & Lalić
Ovršni zakon propisao je da je javni bilježnik dužan dužniku poslati obavijest o postojanju duga i da za to posjeduje dokaz o otpremi. No neki prvostupanjski sudovi smatraju da je javni bilježnik dužan dokazati da je dužnik i zaprimio obavijest o dugu. I tu se sve počinje komplicirati…
Još je izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2020. godine, a u cilju naravno zaštite dužnika, a ne vjerovnika, Sabor izglasao odredbu (čl. 281. Ovršnog zakona) kojom je javni bilježnik dužan, prije donošenja rješenja o ovrsi, poslati dužniku prijedlog za ovrhu te ga pozvati da u roku od petnaest dana ispuni svoju obvezu prema ovrhovoditelju. Ako dužnik ne podmiri dug, tada je javni bilježnik dužan donijeti rješenje o ovrsi kojem nalaže dužniku da vjerovniku podmiri dug, a na koje rješenje dužnik može izjaviti prigovor u roku od osam dana.
Ako dužnik izjavi prigovor, javni bilježnik cijeli spis dostavlja mjerodavnom sudu na daljnje postupanje, a što u većini slučajeva znači da započinje parnični postupak. Ima li tolika procedura uopće smisla? Treba naglasiti i da prethodno pozivanje dužnika od vjerovnika da podmiri dug ili dokaz da je dužniku već dostavljen račun pa mu iznos duga i ime vjerovnika nisu mogli ostati nepoznati nemaju baš nikakva utjecaja na prethodno opisanu zakonom obveznu proceduru.
Neka bude još dulje
Jasno je da ta procedura otežava položaj vjerovnika jer znatno produljuje postupak naplate njegova potraživanja. Ali kao da i to nije dovoljno, pa su i sudovi svojim proizvoljnim tumačenjem jasnih zakonskih odredbi dodatno otežali položaj vjerovnika. Naime, čl. 281. st. 3. Ovršnog zakona propisano je da će javni bilježnik obavijest iz stavka 1. ovoga članka otpremiti na adresu iz članka 8. ovoga zakona. Dakle, pravnoj osobi na adresu sjedišta upisanoj u sudski registar, odnosno elektroničkom komunikacijom, a fizičkoj osobi na adresu prebivališta navedenu u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova. Naglasak je ovdje na riječi ‘otpremiti‘. Otprema ne znači i ‘dostava‘, koja se primjenjuje na slučaj kad javni bilježnik dužniku šalje rješenje o ovrsi. To bi značilo da je zakon propisao da je dovoljno da javni bilježnik otpremi dužniku obavijest o postojanju duga i da za to posjeduje dokaz o otpremi (dovoljan dokaz otpreme bila bi preporučena poštanska pošiljka).
Pogrešno tumačenje
Međutim, neki prvostupanjski sudovi smatraju da je javni bilježnik dužan dokazati da je tu obavijest dužnik i zaprimio. Pa bi se tako ako bi dužniku bila dostavljena obavijest, a on je ne bi namjerno preuzeo, javnom bilježniku vratilo pismeno s naznakom ‘obaviješten nije preuzeo pošiljku‘. S obzirom na to da se prema sudskoj praksi takva dostava ne bi smatrala urednom, javni bilježnik bio bi dužan još jednom pokušati dužniku dostaviti obavijest, i to u roku koji ne može biti kraći od trideset dana ni dulji od šezdeset.
Ako se ni ta ponovljena dostava ne uspije obaviti, dostava će se obaviti isticanjem pismena koje je trebalo dostaviti na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmoga dana od dana isticanja pismena na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova. Samo takva dostava smatrala bi se urednom ‘otpremom‘. Sve zbog toga što su prvostupanjski sudovi pojam ‘otpreme‘ izjednačili s pojmom ‘uručenja‘, zbog čega ukidaju rješenja o ovrsi donesena na temelju otpremljene obavijesti dužniku. To znači da cijela procedura mora započeti ponovno.
Na štetu vjerovnika
Drugostupanjski sud ipak takva stajališta prvostupanjskog suda ocjenjuje neosnovanim, zbog čega i ukida takva rješenja prvostupanjskog suda. Drugostupanjski sud pritom naglašava da je smisao odredbe čl. 281. Ovršnog zakona ubrzanje postupka, a da je slanje obavijesti samo informativnog značaja. Iako je u primjeru iz prakse to rješenje drugostupanjski sud donio još u lipnju 2023., do današnjega dana prvostupanjski sud nije poduzeo nijednu radnju prema naputku drugostupanjskog suda, zbog čega vjerovnik i dalje ne može naplatiti svoje potraživanje.
Takvi slučajevi nisu rijetkost, ne pridonose pravnoj sigurnosti te ostavljaju brojne mogućnosti dužnicima za izbjegavanje podmirenja dugovanja. Iako bi zakonske izmjene trebale pridonositi zaštiti imovine i prava, često se tolerira upravo narušavanje te zaštite i prava, koje, nažalost, ne uspijevaju ispraviti učestale zakonske izmjene. Jer sudovi uvijek nađu načina da zaštite dužnika. Zbog toga i dalje vlada prilično nisko povjerenje u pravosudni sustav. Barem kod vjerovnika.