Premda kvalitetniji, rast koji će domaće gospodarstvo vrlo vjerojatno ostvariti u srednjem roku neće biti ni približno dovoljan da se nadoknadi gubitak nacionalnog dohotka (nacionalnog bogatstva) i radnih mjesta u više od šest godina duboke krize. Pozitivni ekonomski trendovi posljedica su povećane domaće i inozemne potražnje, koja je osobito porasla nakon oporavka u Europi i niske razine cijena nekih faktora (novca i energenata). Rast koji vidimo nije rezultat povećane produktivnosti u ponudi robe i usluga, što znači da će se otvarati loše plaćena radna mjesta.
Komu koristi ovakav rast
Stope rasta manje su nego prije recesije i ispod su realnih, koje bi bile prirodne za ovu ekonomiju i potrebne za normalan razvoj te uredno servisiranje svih troškova preskupe države i velikih kreditnih obveza.
Drugim riječima od rasta će pomalo koristi imati javne financije povećavanjem poreznih prihoda i poreza na dobit i potrošnju te političari koji neće morati donositi teške reformske odluke. Kućanstva će rast osjetiti otvaranjem novih, ali, nažalost, nisko plaćenih radnih mjesta za koja se u nedalekim razvijenim europskim zemljama može dobiti nekoliko puta veća plaća. Privatna poduzeća, zbog neracionalnosti javnog sektora, visokih poreza i različitih javnih troškova te nedostatka kvalificiranog kadra, neće moći akumulirati dovoljno kapitala za ulaganje u inovacije, nove tehnologije i razvoj tržišta. Unatoč očekivanom rastu, hrvatsko gospodarstvo, prema svemu sudeći, ulazi u razdoblje sekularne stagnacije.
>>>Miodrag Šajatović: Vlade srljaju iz krize u krizu jer nemaju ni program ni prioritete
Alvin Hansen, profesor ekonomije na sveučilištu Harvard, 1938. uveo je pojam sekularne stagnacije. Hansen se prije svega pitao postoji li dovoljna investicijska potražnja za održavanjem zadovoljavajućeg rasta i zaposlenosti, pritom kejnzijanski aludirajući na nedovoljne javne investicije. Tema sekularne stagnacije u novije se vrijeme sve češće pojavljuje u ekonomskim raspravama (Larry Summers, 2014.) i analizama međunarodnih institucija. Ekonomisti, naime, očekuju da će, unatoč oporavku nakon velike krize iz 2008., ekonomije SAD-a i Europske unije rasti ispod realnih (prirodnih) stopa kakve se mogu očekivati nakon ekonomske kontrakcije zbog pada produktivnosti faktora, sve slabijeg učinka tehnološke revolucije (tehnologije više ne povećavaju produktivnost) te zastoja u obrazovanju, visokoga javnog duga i demografske stagnacije. Hrvatska ekonomija također neće rasti po svojim prirodnim stopama od 4 do 5 posto, stopama ekonomskog rasta u razdoblju 2000 – 2007. Hrvatski javni dug relativno je jedan od najviših u Europi. Obrazovni sustav u dubokoj je krizi, a masovna visokoškolska edukacija, koja je jako utjecala na ekonomski rast u Hrvatskoj 1970-ih godina, jednostavno više ne utječe na ekonomiju kako bi trebala.
Politička elita glavna zapreka
Isključivo duboka reforma javnog sektora, privatizacija državnih poduzeća i privlačenje svježeg kapitala, otvaranje tržišta rada i poticanje privatnih ulaganja kojima bi se povećala ponuda hrvatskih poduzeća i povećao izvoz rješenje su za zamku sekularne stagnacije.
Stalni pad broja stanovnika zasigurno ne može biti povoljan za ekonomska kretanja – već danas u mnogim sektorima vidimo velik nedostatak radne snage, a političke elite nisu sklone otvaranju tržišta rada za radnike iz drugih zemalja. Politička redistribucija dohodaka izvršena je u korist neproduktivnih dijelova stanovništva, onih koji više nisu radno aktivni i koji ne sudjeluju u stvaranju nove vrijednosti. Malim i srednjim poduzetnicima nije omogućena dovoljna akumulacija kapitala; visoka razina oporezivanja i praktično nepostojanje pristupa kapitalu tom sektoru obeshrabruju njihova ulaganja. Nekadašnja je srednja klasa osiromašena te su njezini dohoci raspoređeni na radno neaktivno stanovništvo i uski sloj privilegiranih koji uživaju u položajnoj renti uz jadransku obalu. Slavonija, nekada vrlo bogata regija, potpuno je osiromašena i demografski uništena.
Investicije državnog sektora u proteklih petnaest godina bile su visoke, ali izrazito neučinkovite. Ulaganja privatnog sektora veoma su niska. Posebno su izostala ulaganja u tehnologije, inovacije i povećanje produktivnosti – hrvatska poduzeća ostvaruju danas najnižu produktivnost faktora u EU.
U takvim je okolnostima sekularna stagnacija hrvatskoga gospodarstva neizbježna. Nedostatak ukupne potražnje iz privatnog sektora danas se u Hrvatskoj više ne može zamijeniti javnim ulaganjima, kako to predlaže Krugmann. Javni dug velika je zapreka. Isključivo duboka reforma javnog sektora, privatizacija državnih poduzeća i privlačenje svježeg kapitala, otvaranje tržišta rada i poticanje privatnih ulaganja, kojima bi se povećala agregatna ponuda hrvatskih poduzeća i povećao izvoz rješenje su za zamku sekularne stagnacije. Zapreka za takav scenarij može biti sama politička elita koja takav scenarij ne prihvaća, već vjeruje da će ovogodišnji ekonomski oporavak biti dovoljan za povratak na stanje prije krize.