Sudovi ne rade svoj posao ili suđenje traje predugo, obično su opća mjesta u javnosti i gotovo svatko ima nekakvo iskustvo sa sudom i sudskim postupkom. Iako se načelno može reći da su očekivanja koja imamo od sudskog postupka prevelika, teško je u stanju osjećaja nepravde, nemoći ili želje za uspostavljanjem ravnoteže ne posegnuti za sudskim postupkom kao rješenjem za sve probleme. Vrlo brzo od pokretanja sudskog postupka, kad su očekivanje i vjera u pozitivan ishod na najvišoj razini, stvari se dramatično mijenjaju i u nekoliko se mjeseci i godina početna uvjerenost u to kako je upravo vođenje spora ono što je bilo potrebno pretvara u teret. Za to se vrijeme od stranke ne traži preveliki angažman, sve je već izjavila u tužbi ili odgovoru na tužbu i na njoj je da pasivno promatra kako treće osobe odlučuju i poduzimaju radnje u njezino ime. Kod nas se uvriježilo postupanje da se na sud ide jer se bivši bračni drugovi ne mogu dogovoriti kod koga će živjeti djeca, kad potražuješ preplaćene kamate po ugovorima o kreditu, kad naplaćuješ svoju uslugu ili isporučenu robu, kad želiš izaći iz poslovnog pothvata. U sudski se spor ide i kad radnik dobije otkaz, kad ne platite račun za vodu, kad tražite isplatu štete od osiguravajućeg društva, kad zidovi na novoj zgradi propuštaju vodu i u nebrojeno drugih životnih situacija i uvijek je rezultat svih tih postupaka samo djelomičan uspjeh, izlaganje osobnog života ili poslovanja drugim osobama, a do dobivanja rezultata prolaze godine i godine, u kojima se nakupljaju frustracija, iščekivanje, neizvjesnost.
Neka riješi netko treći
Utjecaj koji sudski spor ima na osobe uključene u njega nešto je što možemo gledati u televizijskim emisijama kad nezadovoljstvo eskalira u nešto zanimljivo novinarima, a o pravoj se frustraciji koja se događa uvijek i svakome, bez obzira na to je li riječ o nekoj privatnoj stvari ili postupku u kojem službeno sudjeluje tvrtka, rijetko govori. Potreba da se problem koji imamo s nekim rješava na sudu polazi od pretpostavke da je država ta koja ima monopol nad silom. U praksi to znači da je država ta koja nam ograničava pravo na samopomoć, pa je radniku koji je dobio otkaz zabranjeno nasilno ući u tvrtku i nastaviti raditi, tvrtki kojoj nije plaćena faktura zabranjeno je ukrasti novac ili neke predmete u vlasništvu tvrtke koja nije platila račun i tako dalje.
U našoj je sredini taj monopol na silu dobio i dodatno značenje, koje se svodi na vjerovanje da država jedina može ili čak da ima dužnost riješiti nečiji problem.
No u našoj je sredini taj monopol na silu dobio i dodatno značenje, koje se svodi na vjerovanje da država jedina može ili čak da ima dužnost riješiti nečiji problem i da je na nama da isključivo putem suda i slijeđenjem pravila postupka dođemo do zadovoljštine. I tu nastaje osnovna nelogičnost: kako možemo očekivati da nam netko treći rješava naše probleme i da to radi u svim mogućim životnim situacijama? To je načelno nelogično i dovodi do toga da se očekivanja koja imamo od sudskog postupka nikad ne podudaraju s rezultatima sudskog spora. Sudski postupak, iako postoje različiti tipovi i pravila prilagođena određenim vrstama postupaka, uniforman je i ne bavi se emocijama i potrebama stranaka, nego pravima, pozicijama i tužbenim zahtjevima.
>>>Mirenje može biti odličan poslovni alat
Postoje tužitelj i tuženi, svjedoci, vještaci, sudac, sve se događa u sudskoj zgradi, i to s vremena na vrijeme, traži se donošenje presude. U postupku sudjeluju zastupnici stranaka koji su s obzirom na složenost pravnog sustava gotovo uvijek nužni. Na kraju se obična životna situacija, kao što je dobivanje otkaza na poslu ili neplaćanje računa za isporučenu robu, pretvara u niz podnesaka u kojima se raspravlja o razlozima, pravima, pozicijama stranaka, izvode se dokazi pred sucem. Za to vrijeme radnik ne radi i ne traži aktivno novi posao, poslodavac se pribojava gubitka spora i ne zapošljava novog radnika iako mu je potrebna radna snaga, prekida se poslovna suradnja. Produbljuju se frustracije na svim stranama, a spor uvijek traje predugo u odnosu na subjektivni osjećaj za vrijeme.
Vještačenje prije suda
U nekim slučajevima korisno je imati sudsku odluku kao izvor prava, ali situacije kad će sud neku jasnu pravnu normu protumačiti drukčije nego što je bila godinama tumačena veoma su rijetke. Često se nailazi na situacije da netko tko baš i nije siguran u uspjeh u sudskom sporu pokreće sudski spor da bi sud za njega odredio ima li neko pravo ili nema i koliko ga ima. S teorijskoga gledišta prava na pristup sudu to je u redu, ali kakvog smisla ima ulaziti u financijski izdatak pokretanja sudskog postupka, opterećivati se emocionalno vođenjem postupka i riskirati gubitak spora i plaćanje troškova postupka drugoj strani ako je već na početku bilo nejasno ima li se pravo ili nema. Treba li nam sudski spor da bi sud na naš trošak angažirao vještaka, za kojeg ne znamo kakav će nalaz donijeti, i da snosimo sav rizik gubitka spora, ili nam je dovoljno da sami angažiramo vještaka koji će nam i bez sudskog spora reći o čemu je riječ i imamo li izgleda u tužbi. Obično se na ovo daje komentar da tako angažirani vještak ne može više biti vještak u sudskom postupku i da se njegov nalaz ne može upotrijebiti u tom postupku, ali ako nešto sa sigurnošću ne znamo, kakvog smisla ima pokretati spor i plaćati taj postupak, riskirati plaćanje tuđih troškova vođenja postupka ako ne znamo ni što tražimo? To nema smisla, i jednako kao i pojedinci, tako i poslovni subjekti teže tome da im sud kaže da je za nešto potreban vještak, nego da to sami i izvan suda poduzmu. Vještaka se može angažirati u pregovorima ili iskoristiti njegov nalaz za započinjanje pregovora.
Procjena prije spora
Posluješ na način da se većina poslovanja obavlja s jednim klijentom. Zar to nije neoprezno i zar upravo to nije rizik koji je jako teško opravdati iz logike savjesnog poduzetnika? Ili isporučiš robu nekome tko nema sredstava na računu za plaćanje te robe, a nema ni imovine da je založi. S takvim nećeš poslovati, a ako i posluješ, nećeš se iznenaditi ako ti robu ne plati. No često se čuje kako je netko propao jer mu država nije isplatila dugove, na primjer u projektu energetske obnove zgrada ili zato što je državi isporučio neku opremu koja mu nije plaćena jer država nije imala u proračunu predviđena sredstva. Dakle, znao si da posluješ s državom i umjesto da pitaš prema kojim se pravilima odluke donose u okviru te države i što se treba dogoditi da država plati tvoj račun, ti i dalje imaš povjerenje i očekivanje u poslovni uspjeh jer ti je kupac država.
U praksi se pojavljuju slučajevi koji su se mogli izbjeći da se stranke aktivno bave traženjem rješenja za svoju situaciju.
U praksi se pojavljuju slučajevi koji su se mogli izbjeći da se stranke aktivno bave traženjem rješenja za svoju situaciju. Od male tvrtke kupiš skupi stan i ne angažiraš prijatelja građevinara ili vještaka da ispita ispravnost te zgrade, instalacija, izolacije i svega onoga što je za zgradu bitno, a što sâm ne možeš znati. Dobiješ otkaz na poslu i shvatiš da si već godinama žrtva mobinga, ali umjesto da se raspitaš o tome kolika je uopće naknada za žrtve mobinga pred našim sudovima, nabijen emocijama u tužbi tražiš golem iznos odštete za koji vjeruješ da može ublažiti tvoju frustraciju.
>>>Nakon 15 godina po sudovima tek se djelomično naplatio
Umjesto da u slučaju gubitka spora platiš 2500 kuna za odvjetnika druge strane, svaka radnja u tom postupku s velikom odštetom koju tražiš iznosi 2500 kuna ili više, a umjesto da poslodavac dokazuje da ti nije otkaz dao bez razloga, ti sad trebaš dokazati da si žrtva mobinga. Nemaš više pristup mailovima, drugi radnici ne žele svjedočiti, a najviši iznos odštete u sličnim situacijama ne prelazi 20.000 kuna.
Opet žrtva nepravde
Cijelo to vrijeme živiš u stanu u kojem ne odgovaraju uvjeti stanovanja onome što si očekivao i platio, sebe doživljavaš kao žrtvu nepravde i ne tražiš novi posao, a problem se rješava jako sporo i neizgledan je uspjeh. Na kraju dobiješ presudu da zgrada nije ispravno sagrađena i sud ti da pravo da od druge strane tražiš odštetu, ali te druge strane više nema ili nema imovine iz koje bi se mogao naplatiti. Sud utvrdi da si dobio nezakoniti otkaz, ali prihvati zahtjev poslodavca da je nastavak radnog odnosa s tobom nemoguć i umjesto velikog iznosa odštete za mobing i povratka na radno mjesto kao pobjednik, dobiješ isplatu najviše osam plaća kao odštetu za to što se na posao ne vraćaš. U najboljem slučaju sud će svakoj strani naložiti da sama plati odvjetnike, ali moguće je i da radnik koji je tužio na veliki iznos odštete snosi veći dio troškova postupka. Na kraju ti i dalje živiš u stanu koji je preskup za ono što si dobio, ne možeš ga prodati po cijeni po kojoj si ga kupio. Ili si nezaposlen, a sav novac koji si dobio za odštetu vratio si prijateljima i rodbini od kojih si novac posuđivao dok je trajao sudski postupak. S obzirom na to da si imao spor s bivšim poslodavcem, teško nalaziš novi posao jer nitko ne želi imati posla s ljudima koji se sude.
Možda i jesi dobio nezakonit otkaz, ali koja je svrha ako pobijediš u radnom sporu pa te ne vrate na posao?
Treba li u takvim slučajevima izgubiti vjeru u sudove, državu? Odgovor je ne, ali treba prilagoditi svoja očekivanja realnosti. Iako se svakome njegova situacija čini jedinstvena i nova, u praksi se često ponavljaju iste ili slične situacije i o njima postoji više ili manje jasno očekivanje ishoda. Možda i jesi dobio nezakonit otkaz, ali koja je svrha ako pobijediš u radnom sporu pa te ne vrate na posao? Ili ako su te otjerali, a ti se želiš vratiti i nastaviti po starom? Kome si to dokazao da si bio u pravu od početka i što imaš od toga osim moralnog zadovoljstva da si uspio? Poslodavac za to ne mari, a godine vođenja spora izbrisale su sve tragove i tebe na tom poslu i svega onoga zbog čega si taj spor vodio. I to se ponavlja iz dana u dan u nebrojeno slučajeva.
Što je pametnije
Jednako je i s većinom drugih situacija, i sve dok osoba ima potrebu drugome dokazati da je bila u pravu, sudski spor i njegov rezultat neće imati nikakvu posljedicu koja bi išla za tim da se nepravda ispravi. To ne znači da je sud loš, spor, nepravedan ili da je sudac nerazuman, to samo znači da je sud jedno od mjesta na kojem se rješavaju potrebe i želje, ali ne i jedino mjesto na kojem se može dobiti željeni rezultat. Suđenje se vodi prema svojim pravilima i ono što od suđenja možeš dobiti uvijek je ograničeno u smislu potpune zadovoljštine i ispravljanja loše situacije. To što nam država osigurava sudski sustav i da gotovo sve svoje probleme možemo rješavati pred sudom, to ne znači i da imamo obvezu iskoristiti tu mogućnost. Svatko od nas ima dužnost aktivno se baviti svojim problemom i cijelo vrijeme tražiti načine koji dovode do rješenja, ne sudskog postupka, nego ukupne situacije. Nije uvijek bitno iscrpiti se u sudskom sporu da bi se pobijedilo kad je ono glavno što nam je u interesu ostalo nezadovoljeno. Ne treba nam presuda da smo u pravu, što smo oduvijek znali, ako tu presudu ne možemo provesti u stvarnosti na način na koji nam odgovara. Stoga treba oprezno i s mjerom pokretati sudske postupke i na vrijeme tražiti načine kao i zašto zadovoljiti svoje interese i potrebe. Pritom treba uzeti u obzir da sud nema nikakvu prednost u odnosu na pregovaranje, nagodbu, medijaciju i da je aktivno bavljenje sporom preduvjet za dobivanje povoljnog rješenja.
Autor: Danijel Pribanić