Punopravna smo članice Europske unije evo već treću godinu, a ipak mnogi među nama nisu svjesni da to, između ostalog, znači da smo obvezni dosljedno (pod prijetnjom da se u protivnom slučaju radi nezakonito i da se svaka takva odluka može osporiti pred nadnacionalnim europskim sudom) provoditi sve akte koje čine europsku pravnu stečevinu. Naravno da je to daleko lakše reći nego provoditi, jer je ono prvo moguće provesti i jednostavnim papagajskim ponavljanjem, a ono drugo pretpostavlja kompetentnost, to znači dosta visoku razinu znanja ne samo o općem odnosu na relaciji EU – Hrvatska nego i o sadržaju europskih akata koji nas obvezuju. Već su se pokazali grubi propusti glede našeg ribarstva (naravno da nitko nije odgovarao, a očito neće ni odgovarati), a nedavno je na svjetlo dana ‘izronio‘ još jedan veliki propust, ovaj put iz područja pravosuđa.
Pod ‘sudskom odlukom‘ pravo EU podrazumijeva samo odluku koju donese sud neke članice, bez obzira na to zove li se presuda, rješenje, nalog... No iznimke za skraćene postupke imaju Švedska i Mađarska, u kojoj u vezi s platnim nalozima izraz ‘sud‘ uključuje i ‘javne bilježnike‘. Hrvatska se, međutim, nije potrudila zatražiti iznimku.
Precizno tumačenje
Europski sud je 9. ožujka ove godine odgovorio jednom hrvatskom sudu na upit što je inače pravni put kada hrvatski sud nije siguran kako pravilno tumačiti neki europski akt. U konkretnom slučaju to su akti koji uređuju pitanje nadležnosti sudova te priznanja i ovrhe odluka iz država članica EU i to baš dvije uredbe, jedna iz 2013. i druga iz 2012. One pod pojmom ‘sudska odluka‘ podrazumijevaju samo i isključivo odluke koje donese sud neke države članice, bez obzira kako se zove (presuda, rješenje, nalog…).
>>>Europski sud: Hrvatski javni bilježnici nisu ‘sud’ i ne mogu izdati ‘europski ovršni naslov’
No u te dvije uredbe je kao iznimka navedeno da u Švedskoj, kada je riječ o skraćenim postupcima koji se tiču naloga za plaćanje i pomoći, izraz ‘sud‘ uključuje ‘švedsku službu za izvršenje‘, te u Mađarskoj u skraćenim postupcima u svezi s platnim nalozima izraz ‘sud‘ uključuje i ‘javne bilježnike‘. Međutim, nikakva iznimka nije određena za Hrvatsku, a baš nama bi zbog uloge javnih bilježnika u nizu postupaka (a posebno kod ovrhe na temelju vjerodostojne isprave) bila potrebna takva iznimka, odnosno ekstenzivno tumačenje pojma ‘sud‘ u određenim slučajevima.
Na radu vani – nedostižni
S obzirom na to da takvu iznimku nismo na vrijeme unijeli, Europski sud odlučio je da javni bilježnici u Hrvatskoj, kada postupaju u okviru ovlasti koje su im povjerene nacionalnim pravom u ovršnim postupcima na temelju vjerodostojne isprave, nisu obuhvaćeni pojmom ‘sud‘.
Činjenica je da postoji mnogo ovrha na temelju vjerodostojnih isprava i da je mnogo potencijalnih ovršenika s prebivalištem u inozemstvu (u EU posebno) neovisno o državljanstvu, što znači da će biti mnogo postupaka u pat-poziciji. To znači da bi svatko tko želi ovršiti dužnika taj postupak trebao pokrenuti pred sudom, a ne pred javnim bilježnikom. No tu slijedi problem s domaćom normativom i pravnom praksom, prema kojima se mora najprije iscrpiti pravni put preko javnog bilježnika (pod prijetnjom odbacivanja tužbe), a samo iznimno je dopušteno ići izravno na sud. Ostaju sporni i slučajevi kada javni bilježnik izradi svoju odluku prije nego ta osoba promijeni prebivalište izvan Hrvatske, a sve to dodatno je usloženo stalnom praksom prema kojoj se baš i ne vodi mnogo računa o urednosti promjene prebivališta.
Činjenica je da primjerice upravitelji zgrada već godinama imaju problem s brojnim vlasnicima apartmana i stanova kojima je praktično prepušteno na volju hoće li ili neće plaćati zajedničku pričuvu, bez prave i učinkovite mogućnosti prisile. Ovaj novi aspekt taj problem samo dodatno komplicira.
Prvo je pitanje zašto naši predstavnici u Bruxellesu nisu ništa poduzeli kako bismo i mi bili uključeni u iznimke, a ako su pokušali i nisu uspjeli zašto nas nisu o tome izvijestili i je li moguće pokušaj ponoviti.
Drugo je pitanje, kada se ovo već dogodilo, zašto državna vlast nije na prikladan način najprije izvijestila javnost, ali i odmah poduzela mjere na smanjivanju štete (primjerice promjenom pravnog okvira), nego je sve opet prepušteno slučaju i staroj tezi prema kojoj je svatko kriv ako ne zna pravo. S obzirom na broj pravnih propisa, to je možda i bilo moguće u vrijeme Rimskog Carstva, ali danas, kada je riječ o stotinama i stotinama tisuća stranica teksta, stvari su bitno drukčije. Stoga bi država morala biti pravi servis poduzetnicima i građanima i na vrijeme ih upozoriti na ono što im može stvarati probleme.
piše prof. dr. sc. HRVOJE KAČER