Nerijetko je radna atmosfera u državnim ili gradskim sustavima začinjena dozom zakočenosti pa i straha, a inicijativa i proaktivnost često izostaju. Koji su mogući razlozi?
Pitanje:
Prije par mjeseci, nakon završenog fakulteta, sam počeo obavljati stručno osposobljavanje u jednoj gradsko-državnoj službi, nazovimo ju tako. Premda sam imao potrebno usmjerenje i vještine, priznajem da mi je pomogla i preporuka prave osobe ; )
>>>Kad želja za brzim uhodavanjem preraste u očekivanje, počinju problemi za poslodavce i zaposlene
Iskreno, fasciniran sam radnom atmosferom. U početku mi se činilo da se puno radi jer se većina ljudi žali, ali ubrzo sam shvatio da se posao obavlja ležerno, ostavlja za sutra, a svi uredno odlaze u 16.00. Isto tako, većina je tu dugi niz godina, ali ipak izostaje inicijativa, diskusija, razmjena mišljenja, bilo kakva ambicija, premda su neki zbilja stručni i imali bi što podijeliti. Kao da cijelom zgradom vlada neki neutemeljeni strah ili zakočenost. I čudno, neki se žale na posao, a opet ga nikako ne bi htjeli zamijeniti radnim mjestom negdje drugdje. Rekao bih da im je zapravo dobro, ali ne razumijem tu kombinaciju.
Koliko čujem od kolega s faxa koji rade, nije svuda tako, dakle vjerojatno postoji neki razlog i objašnjenje za ovakvu atmosferu. Što Vi kažete? Možda je stvar u generacijskoj različitosti jer je većina starija od 40.
Odgovor:
Ono što je svakako hvalevrijedno, jest činjenica da primjećujete svijet oko sebe. Otvorene oči i fascinacija koja nekad dolazi s njima, dugoročno Vam mogu biti korisne, bilo kao alat za razumijevanje odnosa i prepoznavanje mogućnosti unutar konteksta, bilo kao prilika za učenje i osobni razvoj.
>>>Kad vas na poslu pogodi trač odbijte popiti otrov
Istovremeno, budući da ste u spomenutom radnom okruženju tek nekoliko mjeseci, predlažem Vam da navedene uvide tretirate prije svega kao teze, a ne kao zaključke. Dakle, više kao neke osobne dojmove koje tada provjeravate i “testirate” u realnosti (tražite za njih argumente i dokaze), nego kao istinu zapisanu u kamenu koju samo Vi vidite. Teze će Vam pomoći da vidite više i dalje, dok Vam ishitrena “istina” može zamagliti pogled unatoč otvorenim očima.
U skladu s tim, evo i mojih nekoliko teza vezanih uz Vaše dojmove. Jednako generalnih i moguće pogrešnih, kao što su i Vaše.
Ljudi se načelno znaju požaliti i kada im realno nije teško. Nekad je to samo usputni ritual u hodniku (umjesto one 2 rečenice o vremenu), nekad trebaju simpatiju i suosjećanje druge osobe, a nekad im se čini da je bitno požaliti se jer time potvrđuju važnost i vrijednost onoga što rade. Možda misle kako bi dobro raspoloženje i velik osmjeh bio znak drugima da nemaju dovoljno posla i da samim time nisu važni…!? Nadalje, nekad se ljudi žale kad je posao nedovoljno zanimljiv i repetitivan. Njihov mozak naprosto traži nešto više, a u danim okolnostima to ne može dobiti.
Izražavanje nezadovoljstva može biti i obrambeni mehanizam – takvim ljudima će nadređeni teže i rjeđe delegirati novi zadataka, a kolege će dva puta razmisliti prije nego što od njih traže pomoć.
Odlazak u 16h je jedna od pogodnosti koju Vaš i drugi slični sustavi nude. Ima tih pogodnosti još, kao što su relativno bezbrižno korištenje godišnjeg odmora ili bolovanja, redovna primanja…a upravo to su mogući razlozi zbog kojih Vaši kolege ne razmišljaju o novom radnom mjestu u nekom nesigurnijem i zahtjevnijem radnom okruženju.
>>>Morate li biti talac situacije na poslu?
Što se zakočenosti i straha tiče, evo i o njima par teza: gradsko-državna služba, kako je nazivate, nešto je cijepljenja od ambicije jer je vertikalni hijerarhijski protok rijedak i spor. Napredovanje se ne dešava po istim principima kao u realnom sektoru. S druge strane, moguće je da stroga hijerarhija onemogućava inicijativu i/ili se ona ne vidi blagonaklono. Ako je cijeli sustav usporen i “vozi u drugoj brzini”, pojedinac koji je okretan, brz, sposoban i ambiciozan (dakle, vozi u četvrtoj), vjerojatno će naići na otpor. Stoga, gledajte što ćete sa svojom brzinom vožnje!
>>>Možemo li biti istovremeno šef i prijatelj?
Nadalje, strah je prisutniji kod osoba koje su došle na određeno radno mjesto bez potrebnog iskustva i kvalifikacija (uz preporuku prave osobe!), stoga je vjerojatnost veća da će upravo oni biti zakočeni. Time će nastojati prikriti nedostatak svojih vještina ili se pokušati ne zamjeriti nekoj drugoj “pravoj osobi” u radnom okruženju, s više moći od njih. A ponekad i oboje!
I posljednja teza: vjerojatno i godine imaju utjecaja, budući da ljudi s godinama imaju sve više briga, kako realnih, tako i onih iracionalnih. Stoga, uživajte u svojim “malim”, mladenačkim strahovima i brigama!
Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ana-Marija Vidjak, edukator i coach www.sto-ako-ipak.hr