Suzana Kovačević: Nakon 22 godine odustala sam od poduzetništva

22 godine bila sam poduzetnica. Zadnjih 10 vodila sam proizvodnju. Vodila sam razne bitke i nakon više od dva desetljeća, odustala. Ponekad mislim kako sam se spasila, a ponekad kako sam trebala izdržati, napisala je Kovačević na Facebooku Lidera.

- Za Lorien, malog zagrebačkog proizvođača ženskih čarapa, zasad zna samo manji broj žena, uglavnom onih koje pozorno prate modnu scenu, ali upravo je ta tvrtka zanimljiv primjer pronalaženja niše na zasićenom tržištu – ovako je prije deset godina pisao Lider o Suzani Kovačević, koja je u to vrijeme pokrenula tvrtku s jedinstvenim proizvodom.

Ideja je bila raditi jedinstvene ženske čarape s naglaskom na dizajn. Postavila je tada ova poduzetnica posao na zdrave temelje, udružila se s nekoliko hrvatskih dizajnerica, ostvarila je suradnje s trgovinama i krenula u borbu s jakom konkurencijom, što domaćih, što svjetskih proizvođača. Ipak, iz te borbe je izašla poražena, ali ne zahvaljujući lošem proizvodu ili jakoj konkurenciji.

- I prije otvaranja Loriena, bila sam poduzetnica. Muž i ja smo imali videoteke, ali dolaskom tehnologije, taj posao se polako gasio, pa sam se odlučila na nove izazove. Poduzetnički duh mi nije dao mira, te sam otvorila spomenuti Lorien – započinje priču Kovačević.

Svoju želju da kreativnost izrazi kroz posao, pronašla je u čarapama.

- Tada je na našem tržištu bilo teško pronaći čarape s uzorcima i u bojama i tu sam vidjela mogućnosti za sebe sa svojim novim proizvodima – govori ona.

Krenula su prva ulaganja, uloženo je u strojeve i čarape su se polako počele proizvoditi. Nakon nešto više od godinu dana bilo je potrebno povećati kapacitete, pa je uz pomoć Privredne bake i HBOR-a to i učinila.

- Sjećam se da mi je nadzor vršio tim od dva člana iz HBOR-a i jedne predstavnice Privredne banke. Prilikom nadzora nisu mogli sakriti čuđenje kako sam sredstva doista utrošila na ono što sam i navela u projektu. Mislila sam si tada, što to oni odobravaju i kome, ako sam ja jedna od rijetkih koja je dobila sredstva za nešto i uložila ih u to za što su i odobrena. Uglavnom, oduševili su se time što su vidjeli, pa su me od tada pozivali da izlažem na proljetnom i jesenskom Zagrebačkom velesajmu u sklopu HBOR-a što sam, naravno i prihvatila više puta – priča Kovačević.

Na prvom izlaganju posjetila ju je inspekcija koja nije pronašla ništa, osim inspektorice koja je pronašla jedne čarape za sebe koje nije platila.

- Najveće probleme predstavljale su mi promjene propisa koje su se događale iz dana u dan i koji su mi nabijale troškove. Inspekcijski nadzori pronalazili su najbanalnije stvari za koje bi mi mogli zalijepiti kaznu. Jednom prilikom je na deklaraciji bio naveden poliamid umjesto poliamidno vlakno, što je zahtijevalo plaćanje ogromne novčane kazne – govori Kovačević.

Tu kaznu ipak nije platila zahvaljujući samoj sebi, jer je brzo reagirala, pa je obilazeći sve trgovine gdje su se prodavale njezine čarape sama lijepila nove deklaracije s pravim sastavom.

Inspekcijski ‘ključ u bravu‘

Posao se i dalje širio i bilo je potrebno pronaći partnere.

- Do outsorsinga proizvodnje sve mi je bilo pod kontrolom. Količine sam, naravno mogla planirati, ali nisam se mogla pouzdati da će doći na vrijeme. A vrijeme je sve. Ako se na police ne stavi novi proizvod na vrijeme, promašila sam trenutak i prodaja neće biti onakva kakvu sam planirala. Ostat će previše robe na kraju sezone i te mi se zalihe vraćaju na moje skladište neprodane. A znamo koliko je to skupo. Jer nema očekivanog obrtaja. I tako su počeli moji ozbiljniji problemi – otkriva Kovačević.

A onda se dogodilo ono što je na kraju natjeralo ovu poduzetnicu da stavi ključ u bravu Loriena.

- Došla je u nadzor inspekcija iz Avenije Dubrovnik i nakon češljanja knjiga napisala je rješenje o kazni i obvezi plaćanja ukupno nešto manjoj od 50.000 kuna. Inspektor koji je vršio nadzor rekao mi je da sam kriva jer sam odabrala krivu računovotkinju koja nije znala voditi knjige. Ja sam bila sva u čudu. O čemu priča? Ništa mi nije bilo jasno. Izračunao mi je razliku poreza na dobit i kaznu i sve zajedno je iznosilo gotovo 50.000 kuna! Meni koja sam jedva skupljala za isplatu plaća svojim djelatnicama to je doslovno značilo kraj. Nije bilo sluha. Nije posustajao u stavu da nemam izbora osim platiti traženo. Obratila sam se svojoj referentici na Trešnjevci u čudu kako to da ne mogu popraviti stanje i nitko mi nije htio pomoći. Obilazila sam institucije, ali ništa nije pomoglo, jedino što su mi rekli bilo je promijenite knjigovotkinju – govori.

Neumoljivi zid 

Apeli za odgodu plaćanja, plaćanja na rate ili smanjenje kazne nisu naišli na plodno tlo. Iz ureda su je izbacivali bez da su joj pokušali pomoći ili barem dati neke odgovore.

- Nakon jednog takvog izbacivanja, stajala sam ispred vrata shvaćajući svoju pat poziciju. Ipak, ni tada se nisam predala. Promijenila sam knjigovotkinju, pročešljala poslovanje, napravila plan refinanciranja i počela tražiti investitore. Jedna privatna osoba bila je zainteresirana, ali je uložila samo trećinu dogovorenih sredstava i čitav projekt rekonstrukcije pao je u vodu. Zid ispred mene činio mi se nepremostiv, i onda sam odustala i ja. Iscrpljena, bez kapi snage, bez vjere u sebe, samo sam odustala – zaključuje svoju priču Suzana Kovačević, koja je udarila u neumoljivi zid proizašao iz rigidnog sustava koji poduzetniku ne omogućuje da ispliva u trenutku kada ga država ubaci u neočekivani dug i ne ponudi slamku spasa. Unatoč neuspjehu, Kovačević i dalje razmišlja o poduzetništvu.

Serijal priča o ogorčenim poduzetnicima nastao je nakon intervjua s Kristinom Ercegović, osnivačicom Business Caféa, u kojem je odnos države prema malim poduzetnicima usporedila s ‘mlaćenjem mrtvog konja‘, pozivajući ministra financija da prestane s takvom praksom.