Članak 132. Zakona o gradnji jedan od onih koji se olako donose, u izradi kojih se ne provode gotovo nikakva istraživanja i nikakva priprema, posebno ne tzv. cost-benefit istraživanje. Posljedice tog zakonskog članka brojne su, a u provedbi se mnoge jedinice lokalne samouprave, ali i država, ponašaju kao da neki dijelovi Ustava (primjerice onaj o jednakosti pred zakonom) jednostavno ne postoje. Mislim pritom na jednakost između građevinara s jedne i svih drugih poduzetnika s druge strane, ali i na jednakost građevinara i poduzetnika u turizmu. U biti riječ je o favoriziranju jedne (turističke) grane na štetu druge (građevinske) i to u državi u kojoj se gotovo svuda (iznimka uz obalu je Istra) ona prava sezona ograničava na 60 ili još i manje dana, a sadržaj odluka općina i gradova u provedbi Zakona o gradnji je istodobno donekle različit i uvijek neargumentiran.
Primjerice, u Splitu zabrana gradnje traje od 15. lipnja do 1. rujna, ali ne u svim dijelovima grada, u gradu Hvaru od 15. svibnja do 15. listopada (punih pet mjeseci kao i u Omišu), u Bolu na Braču od 1. svibnja do 30. rujna..., a tu treba uračunati i obustavu radova svake nedjelje i blagdana tijekom cijele godine.
Razina buke kao kriterij
Neke odluke (iako Zakon to uopće ne spominje) omogućavaju ishođenje dopuštenja načelnika općine ili gradonačelnika da se ipak nešto radi tijekom zabrane, što može izgledati praktično, ali je istodobno veliki potencijal za različite nezakonite dogovore ili barem za stvaranje slike u javnosti o nekakvom pogodovanju, mitu ili korupciji i sl.
Ni Zakon ni odluke ne spominju Pravilnik o najvišoj dopuštenoj razini buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave (NN 145/04), koji je specijalni propis koji se bavi baš onim što je jedino relevantno ili bi tako barem moralo biti – odrediti količinu dopuštene buke i onda je zabranjeno sve (a ne samo građevinski radovi) što tu razinu premašuje, a sve drugo je dopušteno. Nema druge (osim graditeljstva) usporedive djelatnosti u kojoj plaćaš porez 12 mjeseci, a radiš najviše šest.
To znači i da je cijena kupnje stroja mnogo veće opterećenje nego kada bi se radilo 12 mjeseci (dio uzima loše vrijeme, ostatak zakonodavac), zapošljavanje ograničeno na određeno vrijeme, jer je drugačije preskupo... U situaciji čiju stvarnost obilježavaju tzv. državni radovi koji se obavljaju godinama i desetljećima (npr. cesta Split – Trogir kroz Kaštela) stvarno je pravi pravni bezobrazluk, ali i primjer kršenja Ustavom određene jednakosti pred zakonom odredba iz Zakona prema kojoj se zabrana rada ne odnosi na državne projekte. No ima i dobrih primjera, iako su vrlo rijetki. Interesantno je pogledati u akte Općine Nerežišća, čiji je dugogodišnji načelnik ministar graditeljstva Lovro Kušćević.
Uvidom u SG Općine Nerežišća 7/06 može se vidjeti iznimno detaljna i pravno stvarno sofisticirana Odluka o komunalnom redu, koja sadrži 164 članka, osim ostaloga i dijelove koji se odnose na gradnju i održavanje fasada te o uklanjanju snijega i leda (i to na Braču gdje je snijeg stvarno rijetka pojava), a slično vrijedi i za Odluku o javnom redu u koju su inkorporirane odredbe o zabrani građevinskih radova. Taj je dio mijenjan u 2015. i moramo priznati, kada već ograničenje postoji, da je provedeno na pravilan način, bez pretjerivanja.
Primjer Nerežišća
U čl. 11. st. 1. stoji: ‘Zabranjeno je upotrebljavati građevinske i druge strojeve koji stvaraju buku u naseljenim mjestima u razdoblju od 1. studenog do 30. travnja u vremenu od 21 do sedam sati, a u razdoblju od 1. svibnja do 31. listopada u vremenu od 21 do sedam sati i od 13 do 17 sati.‘, što znači kako će se prema drugim propisima (a ne vidimo drugi osim Pravilnika o buci) utvrđivati na što se to ograničenje odnosi, bez automatske i nekritične primjene na sve građevinske strojeve.
Jako je važno što se s jedne strane štiti nekakav kućni mir, ali tako da onaj tko radi uvijek može u danu imati dovoljno radnih sati, od 14 do 10 sati na dan u kojima je buka dopuštena. U st. 2. stoji: ‘Zabranjeno je izvođenje građevinskih radova koji stvaraju buku na području Vele Farske i drugih turističkih područja u razdoblju od 15. lipnja do 30. rujna osim u iznimnim slučajevima uz odobrenje općinskog načelnika.‘ Treba zaključiti da je aktualni ministar već mnogo godina ranije od aktualne zabrane vidio dalje od drugih, a sada ima prigodu upravo za sve kreirati propis koji bi se izrijekom pozvao na Pravilnik o buci, ne ograničavajući ga ni u kojem slučaju samo na graditeljstvo. Pri tome nitko ne može isključiti mogućnost da se građevinari organizirano obrate državi sa zahtjevom za naknadu štete, i to tako da se nijedna pravna norma ne promijeni.