Svaka promjena svakog propisa moguća je i dopuštena, no upitno je zašto se to radi poluskriveno, prema hitnom postupku, protiv logike struke, kao što je to ljetos bio slučaj s ukidanjem Pravilnika o suglasnosti za započinjanje obavljanja djelatnosti građenja. Domaći građevinari slute da će sada samo dobiti jeftiniju konkurenciju
Činjenica je da svaki novi propis potencijalno uzrokuje otpore, ponekad zbog nečijeg neznanja, a ponekad zbog ugroze nekih stečenih prava i interesa. To je posebno slučaj kada provedba odnosno poštovanje nekog propisa znači i dodatno zapošljavanje sa svim što to zapošljavanje sa sobom nosi (od traženja radne snage, što je vrlo često, posebno u nekim djelatnostima kao što je graditeljstvo, jako teško, preko ishođenja raznih dozvola pa do onog najbanalnijeg, ali često i najtežeg, a to su dodatni troškovi). Posebno kada se propis ‘u hodu’ poboljšava, bilo formalnom promjenom bilo promjenom u tumačenju odnosno praksi.
Izvan snage
Dobar primjer prolaska kroz fazu ‘dječjih bolesti’ je Pravilnik o suglasnosti za započinjanje obavljanja djelatnosti građenja (Narodne novine br. 43/09.), poznatiji u javnosti kao ‘pravilnik o licenciranju’, koji je dodatni problem imao u činjenici što je donesen u vrijeme početka krize, koja još nije prošla, a koja je od svih gospodarskih djelatnosti vjerojatno najviše štete nanijela graditeljstvu i s graditeljstvom povezanim djelatnostima. Prethodno je vrijedio pravilnik sličnog naziva iz 2006. koji je prema općoj ocjeni zainteresiranih bio bitno blaži odnosno čijim je zahtjevima bio lakše udovoljiti (moguće da je to dijelom i zato što u 2006. god. krize još nije ni bilo).
Neposredno uoči ljeta, na sjednici od 3. srpnja 2015., prema uobičajenom hitnom postupku donesen je Zakon o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje (NN 78/15), koji je stavio izvan snage pravilnik o licenciranju. Iz zakonskog se teksta, prema naravi stvari, baš i ne vide razlozi, ali se ne vide ni iz obrazloženja Prijedloga zakona broj 845. Tamo stoje konstatacije da je graditeljstvo ugroženo krizom, ali i da u većini država Europske unije nema propisanih uvjeta za započinjanje obavljanja graditeljske djelatnosti, pa da će ukidanje pravilnika o licenciranju pomoći našim građevinarima za ulazak na to tržište, što djeluje potpuno nevjerojatno već i kao tvrdnja. Poznato je da su naši građevinari oduvijek radili i na stranim tržištima, ali to su uvijek bili oni najbolji i najveći, oni koji s navedenim pravilnikom nikada ni nisu imali problema zato što su imali zaposlene potrebne kadrove, kao i odgovarajuću logistiku.
Spušteni kriteriji
Da je kojim slučajem Europska unija obvezala Republiku Hrvatsku ukinuti navedeni pravilnik (što nije) još bi se sve i dalo razumjeti, ovako nikako ne. Tek su se u toj djelatnosti svi (makar i silom) priviknuli na to da moraju ispunjavati određene uvjete, tek su tim uzrokom i stručnjaci dobili na važnosti, tek je prihvaćeno da nitko ne može na dnevnoj bazi odlučiti umjesto (karikirano) da prodaje sendviča u blizini neke škole gradi zgrade i prodaje stanove, a već smo se vratili u (barem prema tom kriteriju) lošu prošlost.
Dakle, svaka promjena svakog propisa moguća je i dopuštena. No zašto se to radi nekako poluskriveno, prema hitnom postupku, bez jasnog i transparentnog obrazloženja, zašto se i ono što se obrazlaže radi samo forme radi (pa tko će to povjerovati da je Pravilnik ukinut radi veće konkurentnosti naših građevinara na tržištu EU), u konačnici zašto se radi protiv logike struke. Iz razgovora s nekim građevinarima proizlazi da će upravo sada dobiti konkurenciju onih koji nikada ne bi ispunili uvjete iz Pravilnika, a sada će, u skladu s pravilima javne nabave, uvijek biti jeftiniji od ‘pravih’ građevinara. Ma kakvo se u konačnici rješenje prihvatilo, ipak bi bilo bitno drukčije da je sve obavljeno ‘lege artis’ u pravom smislu toga pojma, pa da se, pored ostalog, trajno sačuva tko se za što i s kojim argumentima zalagao. Čini se da ćemo, nažalost, takav ‘modus operandi’ dugo čekati.