Izbjeglička kriza jedan od najznačajnijih izazova s kojim se Europa suočila u 21. stoljeću. Iako je već i prije bilo mnogo izbjegličkih kriza na tom području, ova je ipak drugačija nego sve prije nje.
Sada nije samo riječ o prihvaćanju velikog broja ljudi, nego se javljaju dodatni rizici poput nekompatibilnih kultura, opasnosti da se među migrantima kriju teroristi, a posljedično i viši troškovi za zemlje kroz koje migranti prolaze, a posebno za one u koje dolaze. Kao posljedica toga javlja se i jačanje ekstremne desnice diljem Europe, koja je već uzela zamah tijekom gospodarske krize, a sada joj migrantska kriza omogućava daljnje jačanje. Stoga europske zemlje koje su zahvaćene tim problemom traže razne načine za rješavanje istoga, međutim dosad uglavnom bezuspješno. Grade se ograde, registracijski centri, određuju kvote i sl., pokušalo se čak dogovoriti i s Turskom, ali jedino što je do sada barem privremeno smanjilo navalu migranata (od kojih mnogi stvarno jesu izbjeglice, ali ima i ekonomskih migranata) je dolazak zime. Time je Europska unija dobila na vremenu, ali to vrijeme brzo istječe.
Međutim, mnogi koji tvrde da problem treba riješiti tamo gdje je nastao, tj. zaustavljanjem rata u Siriji, sada su dobili neočekivanog saveznika, a to je tržište. Iako svi pokušaji zapadnih sila i Rusije u tome nisu dali rezultata, zaustavljanju rata u Siriji, ali i na cijelom Bliskom istoku, bi neočekivano mogao pomoći pad cijene nafte. Naime, poznato je da ja ISIL na tom području napredovao najviše zahvaljujući financiranju od prodaje nafte na crnom tržištu. Kada je taj rat početo, cijena nafte je bila značajno viša nego što je to danas, a cijeli svijet je odlučio ne reagirati. Zbog visoke cijene nafte, jeftinija nafta sa crnog tržišta je vjerojatno mnogima bila primamljiva. Tek s iznimnim pritiskom izbjeglica na EU (točnije Njemačku), svjetske sile su odlučile nešto poduzeti, te su krenuli s napadima na konvoje kamiona koji su krijumčarili naftu, ali ni to nije bilo dovoljno učinkovito. I sada je tržište taj dio odradilo za njih. Naime, često se spominje da je trošak eksploatacije nafte na naftnim poljima na Bliskom istoku oko 10 do 20 dolara po barelu. S obzirom da je u trenutku pisanja teksta cijena nafte na burzama oko 35 dolara po barelu, kada na krijumčarenu naftu dodamo transportne troškove i uzmemo u obzir da njena prodajna cijena mora biti niža od one na legalnom tržištu, vrlo lako dolazimo do zaključka da su zarade od prodaje takve nafte male, ako ih još uopće i ima, a pri ovako niskim cijenama nafte na legalnom tržištu, malo kome se uopće isplati ulaziti u sumnjive poslove nabave krijumčarene nafte što joj dodatno spušta potražnju, a time i cijenu.
Posljedica toga je da pad cijene nafte može značajno utjecati na razvoj situacije na Bliskom istoku jer svi koji su tamo podupirali ratovanje ekstraprofitima ostvarenima od prodaje nafte, sada se moraju brinuti za svoje financije, dok će ISIL-u i sličnim skupinama ponestajati novca za nabavu oružja. Gotovo sve okolne države koje „žive“ od prodaje nafte imaju ogromne probleme s proračunskim deficitima zbog pada cijene nafte, isto kao i Rusija, te će si teško dozvoliti značajnije sudjelovanje u tom ratu ako se zadrži ovakva cijena nafte. Suprotno, zemlje poput SAD-a, Francuske i Velike Britanije kojima niža cijena nafte ide u korist (iako je u SAD-u naftna industrija jako pogođena padom cijena, njihova ekonomija je dovoljno diverzificirana da podnese taj šok bez značajnih posljedica, posebno zbog smanjenja troškova za ostale grane gospodarstva). Dakle, sada se otvara prilika zapadnim zemljama za značajniju intervenciju u smjeru suzbijanja rata, prvenstveno u Siriji, jer mnogi sudionici (i „zainteresirane“ strane) postaju financijski sve iscrpljeniji.
Nema sumnje da su na pad cijene nafte utjecale mnoge političke odluke, a ne samo tržište, međutim sada je cijena takva kakva je i vjerujem da će niža cijena nafte kroz smanjenje dotoka novca teroristima više pomoći stabilizaciji stanja na Bliskom istoku od svih dosadašnjih vojnih intervencija, a time i uzrokovati manje emigracija s tog područja. Uz dovoljnu stabilizaciju, mnogi se možda i odluče na povratak, u čemu bi EU trebala pomoći.