Nakon krize na američkom tržištu nekretnina i europske dužničke krize, globalnom gospodarstvu prijeti novi, treći nastavak dužničke krize, koji će zahvatiti dio zemalja u razvoju, piše britanski poslovni tjednik The Economist.
Prošlo je gotovo 10 godina otkako je puknuo balon na američkom tržištu nekretnina. Prošlo je šest godina otkako je insolventnost Grčke izazvala europsku dužničku krizu. Ono što povezuje te epizode je rapidan rast dugova, nakon čega je uslijedilo pucanje balona, piše taj ugledni tjednik u tekstu pod naslovom "Beskrajna priča".
Treći nastavak dužničke kronike upravo se razotkriva. Ovoga puta u zemljama u razvoju. Investitori su već smanjili svoju imovinu u tim zemljama, no puna agonija usporavanja rasta tih gospodarstava tek slijedi.
Dužničke krize u siromašnijim zemljama nisu ništa novo. Na neki način ova će biti manje dramatična od bankrota i udara na tečajeve kakvi su zabilježeni u krizama 1980.-ih i 1990.-ih godina. Naime, danas većina zemalja u razvoju ima fleksibilnije tečajeve, veće rezerve i manji udio duga u stranim valutama. Unatoč tome, prasak će naštetiti rastu tih gospodarstava više nego što mnogi očekuju, piše The Economist.
Previše zaduživanja prebrzo
U sva tri nastavka ove dužničke trilogije ciklus počinje odljevom kapitala preko granica, izazivajući pad kamatnih stopa i povećan rast kreditiranja. U Americi, odredištu globalne štednje, ponajviše iz Azije, to se prelilo u krizu drugorazrednih nekretninskih vrijednosnica s razarajućim rezultatima. U eurozoni su, pak, štedljivi Nijemci pomogli napuhavanju cijena nekretnina u Irskoj i prevelikoj javnoj potrošnji Grčke.
A kada su se baloni u bogatim zemljama rasprsnuli, povukavši kamatne stope na najniže razine u povijesti, tijek kapitala promijenio je smjer. Novac se odljevao iz bogatih u siromašnije zemlje. Bio je to dobar smjer, no izazvao je novu pijanku: previše zaduživanja prebrzo, a puno kredita uzele su tvrtke za financiranje nerazumnih projekata ili kupovanje skupe imovine.
Rezultat - dugovi u zemljama u razvoju skočili su sa 150 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) 2009. godine na 195 posto. Korporativni dugovi skočili su, pak, s manje od 50 posto BDP-a u 2008. godini na gotovo 75 posto.
No, sada se taj uzlet bliži kraju. Usporavanje rasta kineskog gospodarstva i niske cijene sirovina zamračili su izglede, dok će visok tečaj dolara i približavanje povećanja kamata u SAD-u smanjiti priljev jeftinog kapitala.
Račun stiže na naplatu. Neki dužnički ciklusi završavaju krizom i recesijom, što se vidjelo u debaklu na američkom tržištu nekretnina i u agoniji eurozone. Drugi završavaju usporavanjem rasta gospodarstva jer zajmoprimci prestaju trošiti, dok kreditori traže načine da se pokriju, piše The Economist.
Razmjeri kreditnog buma u zemljama u razvoju pokazuju da će otrežnjenje biti bolno. U zemljama u kojima je zaduženost privatnog sektora porasla za više od 20 posto BDP-a, tempo rasta BDP-a usporava se za tri postotna boda u tri godine nakon što je kreditiranje dosegnulo vrhunac.
No, kolike će biti štete ovisit će i o lokalnim faktorima, primjerice, o tome koliko su se prilagodili tečajevi valuta, a u osnovi se većina zemalja u razvoju može podijeliti u tri skupine, poručuje The Economist.
Tri skupine ugroženih
U prvu skupina ulaze zemlje u kojima će nakon kreditnog buma uslijediti duži mamurluk, ali ne i infarkt. U toj su skupini Južna Koreja, Singapur, kao i Kina. Te zemlje imaju i dalje snažno oružje za zaštitu od odljeva kapitala, kao i velik višak na tekućem računu. Vlasti u tim zemljama imaju sredstva za pomaganje prezaduženima i ne pokazuju volju da dopuste njihov bankrot.
No, skrivanje problema ispod tepiha neće previše pomoći. Tvrtke koje bi trebale propasti vršit će pritisak na bilance banaka, a pritisak će vršiti i preveliki kapaciteti u određenim sektorima. Sve to usporit će rast gospodarstva, ali ne bi trebalo doći do značajnije krize, piše The Economist.
U drugu skupinu ulaze rizičnije zemlje koje nemaju ista sredstva za podršku prezaduženim tvrtkama i nemaju snažniju obranu od odljeva kapitala, a od većih gospodarstava u tu skupinu ulaze Brazil i Turska, koje imaju deficite na tekućem računu i velike dugove u stranoj valuti.
Treća skupina, u kojoj su među ostalim Indija, Argentina i Rusija, obuhvaća zemlje u razvoju koje će ili izbjeći ozbiljnije probleme ili su ih već prošle.
Ako se zanemare neke svijetle točke, sve ostalo najavljuje još jednu blijedu godinu za globalno gospodarstvo. Međunarodni monetarni fond (MMF), doduše, očekuje iduće godine ubrzanje rasta gospodarstava u razvoju, no lekcije iz prošlih dužničkih ciklusa sugeriraju da je vjerojatnije usporavanje rasta, piše The Economist.
A slabost zemalja u razvoju, koje čine više od polovine globalnog gospodarstva, ima danas znatno veći utjecaj nego prije. Slabiji rast u tim zemljama znači udar na zarade multinacionalnih kompanija i tijekove kapitala izvoznika. Niske cijene sirovina pomažu, primjerice, zemljama uvoznicama nafte, ali vrše snažan pritisak na zaduženi rudarski sektor.
Četvrti nastavak dužničke krize?
Europsko otvoreno gospodarstvo najviše je izloženo slabljenju potražnje u zemljama u razvoju, zbog čega se očekuje dalje labavljenje monetarne politike Europske središnje banke (ECB). No, dilema američkih vlasti oko politike više je akutna.
Razlika između monetarne politike SAD-a i ostatka svijeta izvršit će pritisak na jačanje dolara, što će naštetiti američkim izvoznicima i njihovim zaradama. A valovi kapitala mogli bi ponovno potražiti američke potrošače, koji su skloni zaduživanju. U tom slučaju, svjetske dužničke krize mogle bi završiti upravo tamo odakle su i krenule, zaključuje The Economist.