LNG na Krku, Pelješki most, Jadransko-jonski plinovod, pa čak i silne milijarde eura u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Sve je to rezultat aktivnog zagovaranja hrvatskih interesa u Bruxellesu, odnosno lobiranja. No lobiranje, barem kad ga promatramo iz svoje, hrvatske perspektive, ima loš predznak. Poistovjećuje se s korupcijom i drugim nečasnim radnjama, a razlog je jednostavan – nema regulacije. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u EU-u koje nemaju zakon o lobiranju, a u Europskoj uniji ta je vrsta ‘zagovaranja interesa‘ strogo regulirana i vrlo transparentna. Toliko da svaki lobist ne samo da mora biti registriran u EU registru transparentnosti, nego i svaki njegov ili njezin (ili njihov) sastanak s predstavnicima izvršne vlasti u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji ili Europskom vijeću mora biti zabilježen i javno objavljen. No, budimo realni, čak ni to ne znači da se katkad nekome u EU-u namjerno ili nenamjerno ne ‘potkrade‘ greška u koracima... O zanimljivom svijetu lobiranja u temi tjedna piše Ksenija Puškarić.
Porezna politika, percepcija poduzetnika, produktivnost, demografska katastrofa s kojom se suočava Hrvatska trenutačno su u fokusu glavne direktorice Hrvatske udruge poslodavaca Irene Weber, koja je tu funkciju preuzela potkraj prošlog ljeta, u jednom od najizazovnijih vremena za poduzetništvo. Weber je prije svega financijska stručnjakinja koja je obnašala mnoge menadžerske funkcije u bankarskom sektoru, savjetovala je Vladu u procesima restrukturiranja i privatizacije, a od 2018. pamtimo je kao zamjenicu Agrokorova izvanrednog povjerenika koja se prije dvije godine povukla iz te kompanije. U javnosti se nije pojavljivala, a te je dvije godine provela kao članica Uprave fonda Inspire Investments, na mnogo mirnijem poslu nego danas. Weber se kao direktorica HUP-a vratila pred kamere štiteći interese članica udruge koja danas ima više od 6500 članova, 30 granskih udruga te 35 zaposlenih u raznim internim službama. Osim na probleme poduzetnika, fokusirala se i na ojačavanje HUP-a vrhunskim stručnjacima, a o svom radu pričala je s našom Željkom Laslavić.
Oko 350 eura više za električnu energiju, 500 eura za plin, 150 eura za osnovne prehrambene artikle... Da nije bilo Vladinih intervencija u cijene energenata i prehrambenih artikala, prosječna hrvatska obitelj godišnje bi toliko više izdvajala samo za te tri bitne stavke u kućnom proračunu. Uz to bi troškovi kućanstava dodatno porasli i u svim ostalim segmentima jer bi se dogodila lančana reakcija poskupljenja svih ostalih proizvoda i usluga. Visoka inflacija dodatno bi narasla, a posljedično bi to izazvalo pad potrošnje kućanstava. Veći pad potrošnje u Hrvatskoj utjecao bi pak na rast BDP-a zato što privatna potrošnja u BDP-u u Hrvatskoj tvori visokih 73 posto. Iako taj scenarij već zvuči dovoljno katastrofično, to je ništa u odnosu na štetu koju bi rast cijena energije bez Vladinih intervencija prouzročio poduzećima... Detalje o subvencioniranoj ekonomiji saznajte u tekstu Antonije Knežević.
Hrvatska prati istu politiku koja je 60-ih u Njemačku dovela gastarbajtere. Njemačka se otvorila jeftinoj radnoj snazi kako bi ugušila pobunu sindikata radi većih plaća. Ista agenda provodi se danas u Hrvatskoj, a uskoro će i u BiH. Na taj se način i dalje potiče iseljavanje domicilne populacije i otvara prostor za tzv. supstituciju stanovništva. O problemima koji izazivaju masovno iseljavanje iz Hrvatske i demografski deficit za novi je broj Lidera s demografom i znanstvenikom Tadom Jurićem razgovarala Kata Pranić.
U novom Vam broju donosimo i priču o Mepas Grupi, a među brojnim temama možete čitati i o dedolarizaciji, suživotu čovjeka i tehnologije, sudskom vještačenju te L’Oréalovoj akviziciji Aesopa. Donosimo Vam i prilog Velike tvrtke malih mjesta, a tu je i vanjski prilog Komkultura.