Prije nekoliko su mjeseci europski news-portal Politico.eu i njemački tabloid Bild podigli pravu buru u europskom medijskom prostoru objavivši da se plaće za skoro 50 tisuća službenika i dužnosnika Europske unije usklađuju s inflacijom u Belgiji i Luksemburgu te se povećavaju za 6,9 posto. Naknadno je objašnjeno kako to baš i nije posve točno, da se plaće Unijinih službenika i dužnosnika ne usklađuju s inflacijom, već, prema unaprijed utvrđenom sustavu izračuna usklađivanja plaća, s kretanjem plaća javnih službenika u državama članicama, što im je donijelo povećanje od 4,4 posto. Kako god, doznali smo da se plaće službenika i dužnosnika EU indeksiraju. Socijalna odgovornost prema radnicima očito je posljednjih mjeseci u Hrvatskoj uzela maha, što je za svaku pohvalu, ali je, ekonomski gledano, previše socijalne osjetljivosti pogrešan razlog za povećanje plaća, kako zbog utjecaja na (ne)konkurentno poslovanje poduzeća tako i zbog utjecaja rasta plaća na makroekonomska kretanja. Manulea Tašler saznaje zašto previše socijalne osjetljivosti vodi u inflatornu spiralu.
Sve je teže prisjetiti se datuma ili barem godine kada je EU vodstvo uspjelo iznjedriti neki bistar, pametan, mudar, dubokouman potez ili odluku. Čini se da je kolektivno preboljelo COVID-19, pa u skladu s time i kolektivno ima brain fog, jer se na prste jedne ruke mogu pobrojiti odluke koje su doista bile i jesu na korist europskoj zajednici, a ne recimo Americi. U moru tonućih sidara teško je uopće izdvojiti ono koje EU cementira na najdubljoj točki zemlje, u Marijanskoj brazdi. Toliko smo kao sila pali. Zadnje tri godine vjerojatno su najteže u novijoj povijesti, i ekonomski i politički i sigurnosno. U aktualnom preslagivanju moći na globalnoj sceni Europska unija potpuno se pogubila. Stisnuta između starog hegemona i najboljeg neprijatelja SAD-a, stare konkurentice Rusije i novih aspirantica Kine i Indije, ponaša se kao da nema izbora nego svoju sudbinu vezati uz Ameriku. No to ujedno znači biti njezin vazal. U temi tjedna o budućnosti Europe piše Gordana Gelenčer.
Tri je mandata Dragutin Ranogajec bio na čelu Hrvatske obrtničke komore, a onda ga je potkraj prošle godine na poziciji predsjednika HOK-a zamijenio Dalibor Kratohvil, obrtnik iz Vrbovskoga vrlo dobro upoznat sa zbivanjima u sustavu. Dva mandata Kratohvil je odradio na čelu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije te je jednako toliko bio potpredsjednik HOK-a. Početak njegova mandata, odmah nakon imenovanja, obilježile su afere: ljudi iz sustava poslali su javno pismo na adrese medija u kojem su ga prozvali za prekomjerno trošenje i netransparentno sastavljanje Nadzornog odbora. Svemu su, kaže Kratohvil našoj Željki Laslavić u velikom intervjuu, kumovale bivša upravljačka struktura i politika, koja se već tradicionalno upleće u rad strukovnih udruga, pogotovo kad na lokalnim razinama treba imenovati ‘svog čovjeka‘.
Nekoć velika građevinska tvrtka zasad uspijeva držati glavu iznad vode, no posluje s gubitkom i pod teretom duga te ne ostvaruje veće pomake u svom restrukturiranju. Ne pomaže ni to što su svi dosadašnji pokušaji dokapitalizacije propali. Što se događa s Tehnikom saznao je Edis Felić.
Situacija na tržištu rada toliko je ozbiljna da polako presušuje i pouzdani izvor zapošljavanja u hrvatskome javnom sektoru: uža i šira obitelj, prijatelji, znanci i stranački kolege. Nepotizam i stranačke veze sve teže popunjavaju radna mjesta, pa se može očekivati rast broja stranih radnika, ponajprije u javnim tvrtkama. O strancima u javnom sektoru piše Ksenija Puškarić.
Da smo prilično nepismen narod, kako literarno tako i financijski, i nije neka novost. No dobra je vijest da se polako odmičemo s dna europske ljestvice prema financijskoj pismenosti. Tako najnoviji rezultati istraživanja razine financijske pismenosti u Hrvatskoj koje je potkraj 2019. provela Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) pokazuju blag porast u odnosu na 2015. Mogli bismo reći da je to rezultat napora šačice entuzijasta koji su uspjeli umrežiti Vladina nastojanja da opismeni svoj narod, financijskih i obrazovnih institucija. O financijskoj (ne)pismenosti piše Željka Laslavić.
Uz novi broj stiže i prilog ‘Investicijski fondovi‘