Naizgled nas se ne tiče jer je to ‘tamo preko Velike bare‘, no sablasnost nekada cvjetajućeg Detroita, kolijevke američke autoindustrije s perjanicama poput Forda, Chryslera i General Motorsa, pokazuje koliko terminalnom može biti nizozemska bolest. S obzirom na to da pogled u Hrvatskoj obično ne seže dalje od Maclja ili Goričana, redovito nam nedostaje ispravan kontekst za ocjenjivanje samih sebe. Kad se bolje pogleda, gotovo se svaka ekonomija prekomjerno oslanja na jedan sektor, a neke čak i na jednu kompaniju. To ne znači da ne treba smanjiti domaću ovisnost o turizmu jačanjem drugih grana, ali pokazuje da malotko izbjegne simptome nizozemske bolesti, kako se kolokvijalno naziva ovisnost o jednoj grani ekonomije. U temi tjedna Gordana Gelenčer piše kako Hrvatska nije jedina ovisna o jednom sektoru.
Kao što je trava zelenija u susjedovom vrtu, tako je i hrana uvijek drugdje jeftinija. To bi se barem moglo zaključiti po nizu tekstova u kojima se od pojave visoke inflacije posljednje dvije godine uspoređuju cijene u ‘deželi‘ i Hrvatskoj. Iako će se uvijek naći neki proizvod koji je zasigurno jeftiniji u Ljubljani ili Milanu nego u Zagrebu, pa će tako isti brend tjestenine u Mađarskoj koštati 5,20 eura, u Hrvatskoj 2,09 eura, a u Italiji samo 1,25 eura, usporedba tek nekoliko proizvoda neće dati vjerodostojan odgovor je li hrana u Hrvatskoj zaista skupa. Pogledaju li se podaci Eurostata, vidljivo je da su prije 5 godina cijene hrane u Hrvatskoj bile 3 posto niže od EU prosjeka (usporedba 2022. i 2018. godine), dok su danas jedan posto iznad, no u međuvremenu je i došlo do određenog porasta standarda - stvarna potrošnja po stanovniku mjerena paritetom kupovne moći porasla je sa 66 na 75 prosjeka EU. Je li hrana zaista skupa ili su plaće male saznala je Antonija Knežević.
Loše funkcioniranje hrvatskog pravosuđa općepoznat je problem i rak-rana od osamostaljenja do danas, pri čemu se sporost rješavanja predmeta često spominje kao jedan od najizraženijih problema. Ipak, kad se usporedi s nekim drugim članicama EU-a, Hrvatska i ne stoji tako loše, ovisno o tome o kojoj je vrsti postupka riječ. Negdje smo bolji, negdje lošiji, ali nismo najlošiji. O pravosuđu piše Edis Felić.
Nakon više od dvadeset godina iskustva rada s ljudima u organizacijama poput konzultantske kuće PwC, poljski poduzetnik Tomasz Miłosz upravo je prije početka pandemije koronavirusne bolesti odlučio pokrenuti startup nazvan GIGLIKE, koji se bavi popularizacijom gig-ekonomije, vrste rada koju karakteriziraju kratkoročni ili honorarni ugovori u odnosu na stalno zaposlenje, i razbijanju stereotipa koji se često vežu uz taj način rada. S osnivačem startupa Giglike, koji kaže da raditi prema fleksibilnom modelu nije ‘med i mlijeko‘ razgovarala je Donatella Pauković.
Vrijednost prodanoga industrijskog sladoleda u prvih devet mjeseci ove godine u hrvatskoj je maloprodajnoj mreži porasla 27 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. To, međutim, ne znači eksploziju potražnje za sladoledom. Naprotiv, količinska je prodaja sladoleda, kako govore podaci NielsenIQ-a, u tom razdoblju bila manja nego u prvih devet prošlogodišnjih mjeseci, ali taj je pad nadoknađen prosječnim rastom cijena sladoleda od 30 posto, po čemu je ta kategorija pri vrhu liste najvećih poskupljenja prehrambenih proizvoda u ovoj godini. S prosječnim poskupljenjem od 40 posto na vrhu te liste zamrznuto je povrće. Brend koji bi možda spasio Agrokor da ga je Ivica Todorić prodao kad je mogao vjerojatno nikad više neće imati više od 90 posto udjela na hrvatskom tržištu, ali širom su mu otvorena vrata da postane središnja točka za proizvodnju sladoleda u Nomad Foodsu. O Ledu piše Manuela Tašler.
Novi broj donosi i intervju s Danijelom Benčićem,predsjednikom Uprave Rudana koji kaže kako njegova tvrtka štedi vodu hotelskim lancima. Tu je i priča o hrvatskim europarlamentarcima, novim trendovima u privlačenju zaposlenika, te tekst nazvan AI o AI-ju kojem samo ime govori o čemu se radi.