Na prvi pogled vijest o prvom samostalnom izlasku najzaduženije članice eurozone na tržište, nakon završetka iz trećeg paketa zajmova u kolovozu, djeluje kao veliko dostignuće. Doduše, samo dok se uvjeti zaduženja ne usporede s nekim drugim članicama. Grčka je, dakle, uspješno posudila 2,5 milijarde eura na pet godina uz prinos od 3,6 posto, no ne treba nasjesti na reklamni karakter objava iz Atene i pljesak iz Bruxellesa, imajući u vidu da nakon svih paketa pomoći i oktroiranih mjera ekonomske politike zemlja i dalje duguje oko 180 posto svog BDP-a uz sasvim zanemarive gospodarske uspjehe.
No oporavak gospodarstva nikad i nije bio krajnji cilj, nego upravo ovo – omogućavanje samostalnog povratka na tržište i nastavak nesmetanog zaduživanja. U tom smislu, Grčka i EU si mogu svakako čestitati, što je ministar financija Euklid Cakalotos i napravio izjavivši da je izdavanje obveznice nadmašilo sva očekivanja. To, naravno, nije baš istina s obzirom da je ovo sramežljivo vraćanje na tržište pažljivo i oprezno tempirano taman nakon dogovora s Makedonijom oko imena i u trenutku općenito pozitivnog sentimenta prema Grčkoj. Drugim riječima, ispunjena su očekivanja i to ne prevelika očekivanja.
Uspoređeno s prinosom od -0,3 posto na usporedivu njemačku obveznicu (investitori plaćaju za privilegiju pozajmljivanja toj državi), grčkih 3,6 djeluje izrazito visoko. Dobro, Njemačka možda i nije najbolja usporedba, ali gospodarski anemična i prezadužena Italija s tržištu izrazito nesimpatičnom vladom svakako jest. Ta i takva talijanska obveznica na pet godina prinosi 1,6 posto, znatno manje od velikog reformističkog uspjeha Grčke. Financial Times podsjeća i da su investitori u posljednje vrijeme vrlo dobro raspoloženi prema riskantnim posudbama, pa su tako Italiji ovaj mjesec rado dali deset milijardi eura, a vjerojatno će i Cipru koji namjerava iskoristiti optimističnu atmosferu i isto upecati nešto povoljnog novca.