Najava državne intervencije u njemačku industrijsku proizvodnju samo su dio nacionalne industrijske strategije koju ta najveća europska ekonomija redovito donosi i tome se ne treba čuditi, objasnio je ekonomski stručnjak Velimir Šonje naglašavajući pritom kako se, za razliku od Njemačke, Hrvatska ne može pohvaliti takvim strategijama. Nekada smo ih, doduše, imali mnogo, ali danas nam je europski novac jedino na što se naše strategije oslanjaju.
- Nacionalne industrijske strategije su nešto posve normalno što donosi većina zemalja, pa ih je i Hrvatska u prošlosti imala mnoštvo. Kako nisu sadržavale razrađene instrumente, nisu mnogo ni značile tako da su naše strategije sada implementirane kroz Operativne programe za povlačenje EU fondova jer tamo postoji najjači instrument, dakle novac - kaže Velimir Šonje za Lider.
Dok Hrvatskoj na toj taktici rijetki prigovaraju, protiv njemačkog nauma se diglo mnogo prašine.
Za Njemačku se ovih dana moglo čuti da postaje predvodnik borbe protiv slobodnog tržišta jer je vodstvo te države najavilo intervencije u gospodarstvo kako bi nabildali konkurentnost njemačkih i europskih tvrtki na globalnom tržištu na kojima primat preuzimaju američki i kineski igrači. Njemački ekonomist Peter Bofinger koji je u Vijeću ekonomskih stručnjaka najavljene intervencije smatra pametnim odgovorom na kinesku industrijsku politiku. Na tragu tog razmišljanja je i Šonje.
- Njemačka je oduvijek imala jasne strategije u energetici i ekologiji, pa je otud proizlazio i okvir za industriju. Poznato je i da u uvjetima kriza države poput Njemačke reagiraju poticajima građanima za koje očekuju da će utjecati na industriju. Na primjer, u krizi 2008./09. Njemačka je davala poticaje za kupnju automobila. Dakle, reklo bi se, na Zapadu ništa novo. Ono što jest novo je susret s potencijalnom konkurencijom iz Kine gdje su poduzeća ili državna ili su njihovi vlasnici najuže vezani uz komunističku partiju. Tu se otvaraju pitanja ravnopravnog tržišnog natjecanja i zaštite podataka - tumači urednik portala Arhivanalitika.
Dodaje kako se još uvijek traže najbolji načini kako odgovoriti na globalni protekcionizam i pojavu Kine kao ozbiljnog igrača, a koja nema ekonomski sustav kompatibilan euro-atlantskima.
Najveći problem koji je generiralo slobodno tržište su neujednačene prakse različitih država vezane uz tajnost poslovnih podataka. Kina zakonski obvezuje svoje kompanije na suradnju i dijeljenje podataka što ugrožava ekonomije drugih zemalja. Nijemci procjenjuju kako trpe ekonomsku štetu od 20 do 50 milijardi eura godišnje kao posljedicu kineske ekonomske špijunaže. S druge strane postoji alternativna interpretacija ovih događaja. Zapad počinje gubiti utrku u konkurentnosti i inovacijama s Kinom, i sam se počinje služiti državnim intervencionizmom pod krinkom retorike o ravnopravnoj tržišnoj utakmici, piše Arhivanalitika.
Međutim, što se unutarnjeg tržišta EU tiče, ne treba sumnjati u to da se na kraju neće izići iz uspostavljenih pravila državne pomoći i slobodnog jedinstvenog tržišta, zaključuje Šonje.