Pokazalo se da su filmovi snimljeni u jednom kadru dušu dali za snobovsku festivalsku publiku i predodređeni da se nađu na godišnjim ljestvicama najboljih filmova. Najčešće je takav pristup u srži duboko kalkulantski ili služi kao poligon za promociju ega tehnički vještih redatelja. ‘Victoria‘ je snimljena u jednom, gotovo dva i pol sata dugom kadru, na ulicama Berlina, u njegovim noćnim klubovima i stambenim zgradama. No redatelj Sebastian Schipper i njegova direktorica fotografije Sturla Brandth Grøvlen, koliko god to paradoksalno zvučalo u ovakvoj formi, ekonomični su filmaši. ‘Victoriju‘ nisu snimili kako bi se hvalili svojom tehničkom virtuoznošću, već zato što su vjerovali da je tu priču moguće ispričati samo na ovakav način. Prvih jedan sat, prije nego što ga Shipper vješto i nezamjetno transformira u uzbudljiv triler, ‘Victoria‘ funkcionira kao autentičan gorko-slatki dokument noćnog izlaska. Rijetko su kad izlasci bilo toliko dobro dočarani. No ovo je ponajprije film o izgubljenoj europskoj generaciji. U njemu su mladi dobra srca, nespremni za okrutni neoliberalni sustav, ujedno žrtve i zločinci. Velik europski film.