Realnost poslovanja brojnih tvrtki svela se upravo na činjenicu da radimo više za jednaka primanja. Možemo li, i do koje mjere, utjecati na ovu globalnu promjenu?
Pitanje:
Radim u organizaciji koja je po svojoj prirodi "tradicionalnog" tipa upravljanja; jasni su zadaci u okviru svakog radnog mjesta, postoje ustaljeni načini i forme kako se nešto radi i kada.
Unazad nekoliko godina i u našu organizaciju je ušao duh kapitalizma te smo se morali početi boriti za svoju konkuretnost na tržištu. Nekolicina pojedinaca se počela isticati, jedna kolegica konkretno, koja je ovladala nekim novim tehnologijama i metodama rada. Zahvaljujući tome mnogo putuje. Njen angažman nam je donio dosta pozitivnog publiciteta i ona sve te stvari podučava i nas ostale, ali već se par puta dogodilo da dogovori velike projekte po sistemu "lako ćemo", a zatim ode na neko od svojih putovanja i nama ostaje da izvlačimo stvar, naravno uz sve ono što inače imamo u opsegu svog posla.
Razumijem koliko pozitivnog donosi njen angažman, ali čini mi se da ovakvo neželjeno delegiranje u hitnosti postaje pravilo prije negoli izuzetak. Znajući koliko ju naša nadređena drži kao malo vode na dlanu ne usuđujem se ni otvoriti to pitanje s njom.
Ali isto tako ne želim da moj posao pati zbog projekata koje nisam odabrala, ne želim i za čije spašavanje nisam dodatno honorirana.
Javljam Vam se s dilemom - da li je moje nezadovoljstvo opravdano i kako ga mogu smanjiti? Ne želim biti ogorčena niti crna ovca. Kada sam pokušala razgovarati s kolegama, kroz šalu su mi poručili da sam možda ljubomorna na status i putovanja spomenute kolegice... Osjećam se kao da jedino ja vidim problem.
Odgovor:
Prilikom čitanja Vaše dileme, prošla mi je kroz glavu ona izreka „"Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti, snage da prihvatim ono što se ne može promijeniti i mudrosti da razlikujem prvo od drugoga“. Ne mogu Vam decidirano reći je li Vaše nezadovoljstvo opravdano...ne postoji „tablica“ na kojoj je jasno podijeljeno kada se smije, a kada ne smije osjećati nezadovoljstvo. Mislim da je ono stvar osobnog doživljaja i ponekad ga je ljudski osjećati. I vjerujem Vam da ste nezadovoljni postojećom situacijom.
Slažem se s Vama u dvije stvari:
a) uistinu se čini nepravednim da radite tuđi posao i pri tom zanemarujete svoj
b) ne bi bilo mudro dizati revoluciju i inzistirati da spomenuta kolegica sama odrađuje svoj posao, tim više što kažete da ju nadređena drži kao malo vode na dlanu, a i čini se da objektivno (koliko se to može vidjeti), značajno doprinosi napretku organizacije.
Istovremeno, smatram da odgovor na pitanje kako smanjiti nezadovoljstvo leži upravo u gore navedenoj izreci. Prvenstveno, kako razlikovati stvari za koje Vam treba hrabrost od onih za koje Vam treba snaga? Snaga Vam je svakako potrebna u prihvaćanju činjenice da se organizacija u kojoj radite otvorila prema tržištu, i to se neće promijeniti. Da, to vjerojatno traži veću brzinu u obavljanju zadataka, dobro određivanje prioriteta i organizaciju vremena, mofućnost simultanog rada na više projekata i, generalno, može se reći da donosi više stresa. Ono što se dogodilo Vama, dogodilo se brojnim organizacijama: morale su se prilagoditi trendovima i tržištu. Činjenica je da mnogi ljudi rade više za istu plaću. Ne mora nam se svidjeti, ali to je činjenica. Čini li Vam se korisnim prihvatiti ju?
Sada kada smo dotakli prihvaćanje, hajdemo vidjeti što je s hrabrošću.
Kako biste bili u stanju raditi na ovaj nov način, imate li potrebna znanja i vještine? Je li Vam za prihvaćanje gornjih činjenica potrebno dodatno usavršavanje, edukacija, znanje o korištenju nekog sustava ili programskog jezika? Ako smatrate da bi Vas nešto od navedenog učinilo efikasnijom, samim time i manje opterećenom (a onda posljedično i manje nezadovoljnom), imate li hrabrosti tražiti ovakvu vrstu pomoći za sebe? Mislim da na to imate pravo jer nije dovoljno da se modernizira samo organizacija, potrebno da modernizirati i ljude koji ju „nose“, kao što ste Vi. Hoćete li tražiti tako nešto za sebe?
Pregovori (koji bi također bili sastavni dio Vaše hrabrosti) sa nadređenom ionako ne bi trebali krenuti od kolegice. Tipa „ona samo delegira, njen stil je „lako ćemo“...“ Pregovaranje na ovaj način shvatilo bi se kao napad. Stoga bi bilo strateški mudrije krenuti od sebe, reći što je Vama u Vašem radu problem i na neki način tražiti prijedlog ili savjet za njegovom rješavanju. Reći kako Vam se čini da Vaš posao u zadnje vrijeme ponekad pati i da Vam je zbog toga žao. Istovremeno izraziti predanost i razumijevanje važnosti da pomažete kolegici-putnici. Pitati nadređenu ima li neku ideju kako bi se posao mogao možda na drugačiji način preraspodijeliti? Dok god se ne žalite i ne kritizirate, već zrelo postavljate situaciju i suradnički tražite rješenje, veće su šanse da Vas nadređena uistinu čuje.
Kako god odlučite preraspodijeliti svoj fokus na ovaj problem, vodite računa da u njemu budu zastupljena oba elementa, i snaga i hrabrost.
Želite li (anonimno) postaviti pitanje na svoj poslovni izazov/dilemu/pitanje, pišite na adresu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Ana-Marija Vidjak, edukator i coach www.sto-ako-ipak.hr