Nećemo se čuditi govoru srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića tijekom njegova posjeta Kosovu. Vučić je samo potvrdio ono pred čime hrvatska državna politika ustrajno žmiri, ono o čemu hrvatski mediji ustrajno šute. U svome programskom govoru potvrdio je ne samo da postoji Memorandum SANU 2, plan ostvarenja projekta velike Srbije upotrebom mirnodopskih političkih i međunarodno-političkih sredstava kako bi Srbija uspostavila dominantan utjecaj u državama bivše Jugoslavije, već je jasno dao do znanja i da on radi na njegovu ostvarenju. Ona stilska figura o hrvatskoj zastavi koja se do 1995. nije vijorila na kninskoj tvrđavi, a koja je uobičajeno površinski uznemirila takozvanu hrvatsku državnu elitu, samo je dio vrlo promišljenog Vučićeva govora, namijenjenog vlastitoj publici. A to što hrvatski državni vrh crpi spoznaje iz Vučićevih predstava za vlastitu publiku, to nije Vučićev problem.
>>>Višnja Starešina: Novo europejstvo vraća Uniju članicama i temeljnim vrijednostima
Kosovski izazov za Vučića
Trenutačno je Vučićev prioritetni izazov kako odigrati novu rundu s Kosovom. A da bi se razumio njegov istup, potrebno je znati ponešto i o kontekstu.
Kosovo je u hladnoratovskom konceptu Europe bilo označeno kao jedna od potencijalnih točaka za izbijanje svjetskog sukoba između Srba i Albanaca na lokalnom i SSSR-a i SAD-a na globalnom planu. Kosovo je u Miloševićevu projektu velike Srbije (Memorandum SANU 1) bilo svojevrsno ‘sveto mjesto‘, prethodno politički, policijski i vojno pokoreno, o kojem nije dopuštao čak ni razgovor na međunarodnom planu, dok je ratovao za ostvarenje projekta velike Srbije u Hrvatskoj i BiH. Kosovo je 1999. postalo mjesto poraza Miloševićeva koncepta velike Srbije i mjesto na kojem je SAD izveo svoju prvu unilateralnu vojnu intervenciju pod okriljem NATO-a, a put prema albanskoj državi Kosovo bio je samo pitanje trenutka i modaliteta.
>>>Višnja Starešina: Merkel i Plenković – uzajamno podupiranje političkih gubitnika
Do danas nije pronađeno održivo državno-političko rješenje za Kosovo koje će prihvatiti i Srbi i Albanci, i Beograd i Priština, ali i njihovo trusno susjedstvo i međunarodna zajednica. A u međuvremenu globalni se kontekst promijenio: SAD više nije svjetska supersila, Putinova Rusija snažno je ušla na Balkan, Erdoganova Turska na Balkanu je mnogo bliža Beogradu nego Washingtonu, spremna na sve vrste dogovora i na Kosovu, i u BiH i Makedoniji. Unija se opet pokazala kao neefikasna i uspavana ljepotica. Ali s administracijom Donalda Trumpa, a čak i malo prije, SAD se počeo politički vraćati u prostor. U međuvremenu odustao je i od dosadašnje politike globalizacije jer im šteti i priklonio se politici pragmatičnih rješenja, jasnih granica i suverenih država. I došlo je vrijeme za definiranje novih država na Balkanu, onih koje su dosad bile na čekanju: Srbije, Kosova, BiH, Makedonije...
Američki povratak u regiju
Dvije još dominantne sile na ovom prostoru SAD i Rusija ponovno su preuzele vodstvo u procesu, koji bi trebao izroditi novu, možda stabilnu državnu kartu Balkana. Prije nego što je Vučić otišao na Kosovo, model rješenja odnosa Srbije i Kosova već je uvelike pripremljen u tajnim razgovorima, formalno uz posredovanje EU, a zapravo pod pokroviteljstvom SAD-a i Rusije. Taj model podrazumijeva i manje korekcije granice. Pojednostavnjeno: pretežno srpsko sjeverno Kosovo Srbiji, a pretežito albanska Preševska dolina Kosovu.
Pitanje je hoće li se ikada postići dogovor o korekciji granica. Izgledno je da je to težak politički ispit i za srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i za kosovskog Hashima Thacija. Izgledno je također da će obojicu njihovi pokrovitelji (Rusija, SAD) nagraditi za dobru volju. I Vučić s time računa u svome novom velikosrpskom projektu.
>>>Višnja Starešina: Ako ode samo sultan, neoosmanski projekt neće nestati
A ja ne vidim baš nijedan razlog zbog kojeg bi se hrvatska državna politika miješala u taj srpsko-albanski dogovor pod američko-ruskim pokroviteljstvom, kao što su to učinili premijer Plenković i njegova ministrica vanjskih poslova zauzimajući se za nepromjenjivost granica. Prvo, promjena granica dogovorom (a ne silom) dviju suverenih država sasvim je legalna i legitimna. Drugo: i Prvi i Drugi svjetski rat završili su velikom promjenom granica u Europi i nastankom novih država, uključujući i Jugoslaviju. I bili su to dogovori velikih sila u kojima male nitko nije pitao.
I zašto se onda Hrvatska, koja je uza Sloveniju nakon raspada Jugoslavije jedina izišla kao definirana država i postala članica EU i NATO-a, sada gura u rješavanje srpsko-kosovskih problema? Umjesto da gleda kako biti na zapadnoj strani u BiH. I kako zaustaviti Vučićev Memorandum 2 unutar vlastitih granica.
Pratite nas na društvenim mrežama [mks_social icon="facebook" size="48" style="square" url="https://www.facebook.com/lider10media/" target="_blank"][mks_social icon="linkedin" size="48" style="square" url="https://www.linkedin.com/company/lider-press-dd/" target="_blank"][mks_social icon="twitter" size="48" style="square" url="https://twitter.com/lider_press" target="_blank"][mks_social icon="instagram" size="48" style="square" url="https://www.instagram.com/lider.media/" target="_blank"]