Prema medijskim izvješćima, obilježavanje stote obljetnice završetka Prvoga svjetskog rata prošlog vikenda u Parizu izgledalo je kao natjecanje prvih dama i njihovih omiljenih modnih dizajnera za najljepšu haljinu i kaputić u prisutnosti njihovih pratitelja – predsjednika i premijera šezdesetak država, sudionica prvoga velikog, svjetskog rata.
>>>Sto godina od završetka Velikog rata koji je oblikovao 21. stoljeće
Tada, prije stotinu godina, tadašnji političari i analitičari vjerovali suda je to bio najveći i posljednji rat na europskom tlu. I baš kad su u novome mirovnom zanosu sagradili Palaču naroda u Ženevi, u kojoj će se Liga naroda multilateralno dogovarati o mirnoj zajedničkoj budućnosti, već je započeo novi, još krvaviji i još veći – Drugi svjetski rat. Opet između europskih država, na europskom tlu. Nakon Drugoga svjetskog rata, obilježenog holokaustom, rekli su: ‘Nikad više.‘ I, dakako, opet se dogodilo, i opet na europskom tlu, u manjem, lokalnom obujmu, kad se raspadala Jugoslavija, izvorno versajski proizvod. Zajedničko je u sva tri rata na europskom tlu u prošlome stoljeću bilo to da ih je morala završiti Amerika. U sva tri slučaja Europa se pokazala posve nesposobnom okončati rat.
Sjećanje na to, uz obilježavanje pariške stote obljetnice Versajskog mira, mene je uznemirilo. Ta medijska banalizacija prigode svođenjem na haljinice, kaputiće i cipelice, koja prikriva duboku podijeljenost zapadnih društava i zapadnih država, i neke neugodne poruke prije i poslije svečanosti nikako mi ne slute na dobro.
Prvaci naddržavnog liberalizma
Medijska banalizacija prigode, koja prikriva duboku podijeljenost zapadnih društava i država, i neke neugodne poruke nikako mi ne slute na dobro. U Europi ne postoji, a nije ni na vidiku, državnica ili državnik koji bi mogao premostiti taj jaz
Novi politički uzorci globaliziranoga naddržavnog liberalizma na jednoj strani i državnog suverenizma uz povratak tradicionalnim europskim vrijednostima na drugoj strani već su proizveli teško premostiv jaz u europskim i drugim zapadnim društvima i među europskim državama koji manje-više ide linijom između zapadne Europe i nekadašnje srednje ili austrougarske Europe. U Europi ne postoji, a nije ni na vidiku, državnica ili državnik koji bi mogao, koji bi imao viziju i snagu premostiti taj jaz unutar društva i među državama. A za europski zaokret trebala bi barem dva takva. Današnja Europa zapravo nema politički ‘mainstream‘, nego samoproglašeni ‘mainstream‘ personificiran u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji su, zapravo, prvaci globaliziranoga naddržavnog liberalizma, i to vrlo isključivi prvaci. Pronoseći platformu globalnog liberalizma i naddržavnog upravljanja kao politički diktat, oni potiču radikalizaciju svojih društava i stvaranje svojih suverenističkih antipoda u srednjoeuropskim državama. Za razliku od svojih prethodnika de Gaullea i Adenauera ili u kasnijoj fazi Mitterranda i Kohla, koji su gradili europsku kuću na temelju najnižega zajedničkog nazivnika i tako protivnike pretvarali u saveznike, Merkel i Macron, nastojeći nametnuti drugima svoje koncepte Eurospke unije, uspjeli su već mnogo saveznika pretvoriti u protivnike.
Europska vojska sada bi bila – JNA
Kad je o mogućemu novom ratu riječ, dobra je vijest da današnja Europa nema potencijala za izazivanje trećega svjetskog rata na svojem tlu. Loša je vijest da je tako politički podijeljenu i politički kratkovidnu može pobijediti i osvojiti – svaki trojanski konj. I to vrlo brzo
U takvim okolnostima uznemirujuće zvuči kad francuski predsjednik iskorištava prigodu proslave stote obljetnice Versajskog mira da bi poučio o razlici između domoljublja i nacionalizma, osuđujući one koji govore ‘naš interes na prvome mjestu, koga briga za druge‘, aludirajući ne samo na Trumpovu Ameriku nego i na Dudinu Poljsku, Orbánovu Mađarsku, Kurzovu Austriju… Osobito je pak zazvonilo kad je uoči pariške proslave, najavivši osnivanje europske vojske, Macron na potencijalno neprijateljsku stranu svrstao i SAD, koji je Francuskoj donio pobjedu u oba svjetska rata. To sad više nema veze s Trumpom, nego s dugoročnom strategijom europske obrane. I zvuči neprilično, čak i ako se Macron pokušao igrati Trumpa koristeći se njegovom izazivačkom, bombaškom retorikom. Takva retorika s vrha francuske države sigurno neće proizvesti ujedinjenu Europu ili Macronovu Poljsku, nego prije – Francusku Marine Le Pen.
>>>Hrvatska obilježava 100. godišnjicu završetka Velikog rata
Da bi djelovala politički ozbiljno, Europska unija uistinu bi trebala imati vojsku. Ali u nekoj suradnji s NATO-om jer je SAD kao glavni obrambeni akter u Europi jednostavno nezamjenjiv, i zbog novca uloženog u vojni sektor i zbog jasne hijerarhije. Međutim, i kad je bila politički mnogo složnija, Unija nije uspjela stvoriti svoju vojsku. Ovako podijeljena, sada bi mogla napraviti jedino svoju – JNA. Kad je pak o mogućemu novom ratu riječ, dobra je vijest da današnja Europa nema potencijala za izazivanje trećega svjetskog rata na svojem tlu. Loša je vijest da je tako politički podijeljenu i politički kratkovidnu može pobijediti i osvojiti – svaki trojanski konj. I to vrlo brzo.